Status arapskog jezika u Islâmu
Što se tiče navikavanja da se priča drugi jezik umjesto arapskog, koji je simbol Islâma i jezik Kur’ana, tako da postane običaj tog područja, sa njihovim domaćinstvom i članovima porodice, prijatelja, na trgu, kad se obraća predstavnicima vlade, osobi sa autoritetom ili kad se govori s učenima, onda je to bez sumnje makrûh (pokuđeno), jer to znači biti kao ne arap, koje je makrûh, kao što je već spomenuto.
Kad su rani muslimani krenuli da se nastane u Siriju i Egipat, gdje su ljudi pričali bizantijsko-grčki, u Iraku i Khursânu gdje su ljudi pričali perzijski, u Južnoj Africi (al-Maghrib) gdje su ljudi pričali berberski, naučili su stanovnike tih zemalja da pričaju arapski tako da je arapski postao opće govorni jezik u svim tim zemljama i kod naroda. Muslimani i nemuslimani su pričali arapski. Takav slučaj je bio ranije i u Khursânu, pa su kasnije postali samovoljni u odnosu na jezik i navikli se govoriti farsî, sve dok se nije raširio te je većina njih zaboravila arapski. Ovo je bez sumnje nepoželjno.
Najbolje bi bilo da se navikava govoriti arapski tako da se mladi uče to u svojim kućama i školama, da simbol Islâma i njegov narod može biti raširen. Ovo će činiti da muslimani jednostavno razumiju Kur’an, Sunnet i riječi Selefa, za razliku od osobe koja se navikla govoriti jedan jezik i kojoj je kasnije teško naučiti drugi kad poželi.
Budi svjestan da navika govoriti jedan jezik ima jasan i očit utjecaj na razmišljanje, ponašanje i vjersko angažiranje jedne osobe. To isto ima utjecaj da se oponašaju ranije generacije ovog ummeta, ashaba i tabi’ina. Biti ko oni poboljšava razmišljanje, vjersko angažiranje i ponašanje.
Arapski jezik je sam po sebi jedan dio Islâma, i znati arapski je obavezna dužnost. Ako je dužnost razumjeti Kur’an i Sunnet, a oni se ne mogu razumjeti osim poznavanjem arapskog jezika, onda je sredstvo za izvršavaje dužnosti također obaveza.
Ima stvari koje su obaveza za sve pojedince (fard ‘ayn) i druge koji su obaveza za zajednicu ili ummet (fard kifâyah, tj. ako ih neko izvrši onda dužnost spada s ostalih).
Ovo je značenje izvještaja prenesenog od Abû Bakr Abî Shaybah koji je rekao: ’Îsâ ibn Yûnus je prenio nama od Thawra a on od ’Umara ibn Yazîda da je ’Umar pisao Mûsi al-Ash’arîju (radia Allâhu ’anhu) i rekao: ”Podučavajte sunnetu i arapskom; podučavajte Kur’an na arapskom jer je on arapski.”
Shodno jednom drugom govoru prenesenog od ’Umara (radia Allâhu ’anhu), on je rekao:
”Podučavaj arapskom jer je on dio tvoje vjere, i podučavaj kako da se imetak preminulog podijeli (farâ’idh) jer je ovo dio tvoje vjere.”
'Umerova naredba, da se podučava arapski i šerijat (sharîah) zajedno, kombinira one stvari koje su potrebne, jer vjera obuhvata razumijevanje riječi i djela. Razumijeti arapski je put do razumijevanja riječi Islâma i Sunneta, kada je to put do razumijevanja djela Islâma.
Kad su rani muslimani krenuli da se nastane u Siriju i Egipat, gdje su ljudi pričali bizantijsko-grčki, u Iraku i Khursânu gdje su ljudi pričali perzijski, u Južnoj Africi (al-Maghrib) gdje su ljudi pričali berberski, naučili su stanovnike tih zemalja da pričaju arapski tako da je arapski postao opće govorni jezik u svim tim zemljama i kod naroda. Muslimani i nemuslimani su pričali arapski. Takav slučaj je bio ranije i u Khursânu, pa su kasnije postali samovoljni u odnosu na jezik i navikli se govoriti farsî, sve dok se nije raširio te je većina njih zaboravila arapski. Ovo je bez sumnje nepoželjno.
Najbolje bi bilo da se navikava govoriti arapski tako da se mladi uče to u svojim kućama i školama, da simbol Islâma i njegov narod može biti raširen. Ovo će činiti da muslimani jednostavno razumiju Kur’an, Sunnet i riječi Selefa, za razliku od osobe koja se navikla govoriti jedan jezik i kojoj je kasnije teško naučiti drugi kad poželi.
Budi svjestan da navika govoriti jedan jezik ima jasan i očit utjecaj na razmišljanje, ponašanje i vjersko angažiranje jedne osobe. To isto ima utjecaj da se oponašaju ranije generacije ovog ummeta, ashaba i tabi’ina. Biti ko oni poboljšava razmišljanje, vjersko angažiranje i ponašanje.
Arapski jezik je sam po sebi jedan dio Islâma, i znati arapski je obavezna dužnost. Ako je dužnost razumjeti Kur’an i Sunnet, a oni se ne mogu razumjeti osim poznavanjem arapskog jezika, onda je sredstvo za izvršavaje dužnosti također obaveza.
Ima stvari koje su obaveza za sve pojedince (fard ‘ayn) i druge koji su obaveza za zajednicu ili ummet (fard kifâyah, tj. ako ih neko izvrši onda dužnost spada s ostalih).
Ovo je značenje izvještaja prenesenog od Abû Bakr Abî Shaybah koji je rekao: ’Îsâ ibn Yûnus je prenio nama od Thawra a on od ’Umara ibn Yazîda da je ’Umar pisao Mûsi al-Ash’arîju (radia Allâhu ’anhu) i rekao: ”Podučavajte sunnetu i arapskom; podučavajte Kur’an na arapskom jer je on arapski.”
Shodno jednom drugom govoru prenesenog od ’Umara (radia Allâhu ’anhu), on je rekao:
”Podučavaj arapskom jer je on dio tvoje vjere, i podučavaj kako da se imetak preminulog podijeli (farâ’idh) jer je ovo dio tvoje vjere.”
'Umerova naredba, da se podučava arapski i šerijat (sharîah) zajedno, kombinira one stvari koje su potrebne, jer vjera obuhvata razumijevanje riječi i djela. Razumijeti arapski je put do razumijevanja riječi Islâma i Sunneta, kada je to put do razumijevanja djela Islâma.
What can my enemies do to me? My Paradise is in my heart, it is with me wherever I go. To imprison me is to provide me with seclusion, to send me to exile is to send me away in the path of Allah and to kill me is to make me a martyr. (Ibn Taymeeyah)
ponedjeljak, 20. prosinca 2010.
0 komentari