Imam Ahmed Ibn Hanbel
Ahmed ibn Hanbel je kod muslimana, bez obzira kojoj od četiri pravne škole (mezheba) pripadali, poznat kao imam i čuvar sunneta. To zvanje je s pravom stekao jer je u sudbonosnom povijesnom trenutku za islamski ummet odbranio izvorno islamsko učenje, u vrijeme kada su muslimani bili izloženi opasnoj smutnji kroz nova teološka naučavanja i interpretacije vjerskih istina, a koja su imala podršku u tadašnjoj zvaničnoj vlasti i zvaničnoj ili dvorskoj ulemi, o čemu ćemo u nastavku opširnije pisati.
Rođenje, djetinjstvo i školovanje
Puno ime imama Ahmeda je Ahmed ibn Muhammed ibn Hanbel ibn Hilal eš-Šejbani Ebu Abdullah el-Mervezi el-Bagdadi. Njegova majka bila je noseća sa njim kada je iz Merva došla u Bagdad, grad u kojem se on rodio, živio i umro. Rođen je 20. 3. 164. h.g. Još od ranog djetinjstva počeo je tragati za naukom i na tom mubarek putu posjetio je poznate islamske centre znanosti: Kufu, Basru, Abadan, Vasit, Mekku, Medinu, Jemen, Šam, Džeziru i druge. Nije mu bilo teško da se zbog Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, naslijeđa (islamskog znanja), iz Bagdada pješice zaputi u Jemen, odnosno u glavni grad Jemena, Sanu. Na isti način obreo se i u Tarsusu, a nedostatak sredstava i majčina molba da ne izbiva toliko dugo od kuće, spriječili su ga da posjeti i Rejj i uči pred tamošnjim muhaddisom Džerirom ibn Abdul-Hamidom. Svom profesoru i šejhu, imamu Šafiji, obećao je da će doći u Egipat da nastavi učenje pred njim, ali ga je Šafijina rana smrt spriječila u tome. Imam Ahmed je Arap iz plemena Zuhel ibn Šejban, ali kao što je rekao Jahja ibn Mein: ''Mi se nikada nismo ponosili našim čistokrvnim arapskim porijeklom, niti smo to spominjali i isticali.'' (Tarihu Bagdad, IV/414) Ahmed ibn Hanbel znao je da veličina i ugled nisu u porijeklu već u korisnom znanju i dobrim djelima. Kako je rekao pjesnik:
Što se porijekla tiče, sve ljude ista sudbina prati
Adem je njihov otac, a Hava im je mati
I ako se čovjek na prvo porijeklo s ponosom vraća
Nek zna da je to čime se ponosi, voda i ilovača
Stvarni ponos samo istinskim učenjacima pripada
Oni su svjetiljke onome ko hoće da se po Božijoj uputi vlada
Vrijednost ljudi je u znanju i vrlinama koje imaju
po svojim djelima, a ne po porijeklu, ljudi se poznaju
Svaki čovjek je protivnik onome o čemu znanja nema
Neznalice su uvijek bile neprijatelji učenjacima.
Kada je napunio šesnaest godina počeo je proučavati i sakupljati hadise. Bilo je to 179. godine po Hidžri, u godini u kojoj su umrla dvojica velikana islamske misli, imam Malik i Hamad ibn Zejd. Prvi učenjak pred kojim je mlađahni Ahmed ibn Hanbel slušao hadis bio je Hušejm ibn Bešir el-Vasiti, a prvi učenjak od kojeg je zapisivao hadise bio je znameniti hanefijski alim Ebu Jusuf. Praksu zapisivanja i sakupljanja hadisa, Ahmed ibn Hanbel nije napustio do svoje smrti. Jedan čovjek ga je vidio kako pod stare dane drži divit i pero u rukama, pa je rekao: ''Ebu Abdullah, zar u tim godinama?!'' Ahmed ibn Hanbel odgovorio je: ''Da, sa divitom do mezara.'' (Ibnul-Dževzi, Menakibu imam Ahmed, str. 37) Učenje i traganje za korisnim znanjem ne poznaje razliku između starosti i mladosti, jer učenjak je poput čovjeka koji pije vodu iz mora, što više uči i saznaje, sve se više povećava žeđ za znanjem. Pet puta je obavio hadž, od toga tri puta pješice. Na jednom od tih putovanja nije imao, ni prilikom odlaska ni prilikom povratka, više od 30 dirhema. (Menakibu imam Ahmed) Rekao je imam Šafija: ''Otišao sam iz Bagdada, a u njemu nisam ostavio boljeg fakiha, većeg isposnika, skromnijeg čovjeka i većeg učenjaka od Ahmeda ibn Hanbela.'' (Tarihu Bagdad, IV/419) Također je rekao: ''Ahmed ibn Hanbel je imam u osam disciplina: hadisu, fikhu, lingvistici, tefsiru, isposništvu, skromnosti, pobožnosti i sunnetu.'' (Tabekatul-Hanabile, I/5) A imam Ibn Ja'la je na ove Šafijine riječi samo kazao: ''Istinu je rekao imam Šafija o imamu Ahmedu.'' (Tabekatul-Hanabile)
Veliki poznavalac Kur'ana i sunneta
Imam Ahmed bio je srednjeg rasta, izrazito lijepog i svijetlog lica. Knio je kosu i bradu, a u bradi je u dubokoj starosti imao crnih dlaka. Nosio je malo grublju odjeću, ali najčešće bijelu koja je uvijek bila besprijekorno čista i ispeglana. Rekao je Muhammed ibn Abbas en-Nahvi: ''Vidio sam imama Ahmeda, djelovao je jako ozbiljno, a na sebi je imao grubi ogrtač.'' (Sijer e'alam en-nubela, XI/184) U Bagdadu su u to vrijeme bile stotine ljudi koji su nosili takve ogrtače, ali ovaj čovjek prenosi da je u takvom odijelu vidio Ahmeda ibn Hanbela. Zašto? Zato što je Allah htio da na ovog velikana islamskog ummeta ostane spomen u svim generacijama tako da su ljudi opisivali najsitnije detalje koje su kod njega vidjeli, kao naprimjer: ''Ahmed je upitan o tome i šutio je'', ''Ahmed je upitan o tome, pa je svojim pogledom prostrijelio onoga ko je pitao'' i sl. Njegov izgled i i pojava odavali su ozbiljnost i ulijevali strahopoštovanje kod ljudi tako da su se mnogi muslimani, pa čak i alimi, u njegovom prisustvu ustručavali bilo šta kazati. Poznat je slučaj Jezida ibn Haruna, učenjaka i muhaddisa, koji se na jednom skupu želio našaliti i kada je završio sa svojom šalom, čuo je da se neko nakašljao. Kada su mu rekli da je to bio imam Ahmed, on je rekao: ''Subhanallah, zašto me niste obavijestili da je među nama imam Ahmed, ja se u tom slučaju ne bih šalio.'' (Sijer e'alam en-nubela, XI/194) Imam Ahmed nije oblačio skupocjenu odjeću kojom su se kitili vladari i bogataši kako bi se raspoznavali u društvu, niti je pak oblačio grubo sukno koje su nosile sufije, kako bi ljudi pomislili da se on kroz odijevanje i vanjski izgled želi pokazati kao pobožnjak kojeg krasi izrazita skromnost. Maksimalno se posvetio učenju i proučavanju kur'anskih i hadiskih znanosti. Kritizirao je one koji su zapostavili proučavanje tefsira i kur'anskih nauka i govorio je: ''Ljudi su ostavili proučavanje i razumijevanje Kur'ana.'' (El-Adabu eš-šer'ijje, II/71) Napisao je djelo o derogiranim i derogirajućim ajetima (nasih i mensuh), zatim Et-Tefsir el-kebir, u kojem je sakupio tefsir i komentare pojedinih ajeta od strane ashaba i tabiina. A što se, pak, hadiske nauke tiče, postoje predaje u kojima se spominje da je on napamet znao milion hadisa. (Sijer e'alam en-nubela', XI/187) Njegovo djelo El-Musned sadrži trideset hiljada hadisa. Ahmed ibn Hanbel poznavao je nedostatke i mahane u predajama i dobro je znao razliku između vjerodostojnih (sahih) i nevjerodostojnih (daif) hadisa, tako da su se muslimani u tom pogledu vraćali i pozivali na njega. Osim toga, on je bio vrsni poznavalac značenja kur'ansko-hadiskih tekstova i propisa koji su iz njih derivirani. Zapravo, u tome je bio predvodnik učenjaka svoga vremena i to su mu priznali islamski autoriteti poput Ishaka ibn Rahevejha, Ebu Ubejde i drugih. Učenjak Ebu Sevr rekao je o Ahmedu ibn Hanbelu: ''Kada bi imam Ahmed odgovarao na postavljeno pitanje, činilo se kao da se pred njim nalazi ploča na kojoj je ispisano sve dunjalučko znanje i da on čita sa nje.'' (Er-Reddu ala men ittebea' gajre mezahibil-erbea', str. 9)
Teološko-filozofski ''problem'' koji je posijao smutnju među muslimanima
Imam Ahmed ibn Hanbel strogo se držao Kur'ana i sunneta i nije se upuštao u teološke rasprave o pitanjima koja nisu bila predmet rasprava prvih generacija, a posebno ako su to bila doktrinarna pitanja vezana za temelje islamskog vjerovanja. A ukoliko su postojale predaje u kojima se po određenim akaidskim pitanjima spominju riječi i mišljenja prve dvije generacije muslimana tj. učenjaka, on je njihova mišljenja smatrao meritornim i ispravnim, a rasprave o tim pitanjima izlišnim i nepotrebnim. Jedno od tih pitanja bilo je i ono o stvorenosti Kur'ana (halkul-Kur'an) kao Allahove objave koje je aktuelizirano u vrijeme abasijskog halife Me'muna. Naime, muslimani su od samog početka potvrđivali Allahu svojstvo govora i vjerovali su da je Kur'an nestvoreni Allahov govor. To je osnova oko koje je postojao konsenzus islamskih učenjaka iz generacije ashaba i tabiina. Tako je bilo sve do početka trećeg hidžretskog stoljeća kada se pojavio halifa Me'mun koji je bio poznat po svojoj pronicljivost i natprosječnoj inteligenciji. Bio je daroviti govornik koji je volio logiku i filozofiju, i kao halifa islamske države naredio je da se na arapski jezik prevedu djela grčkih filozofa, prije svega Aristotela i Platona. Inspirirani tom filozofijom, neki islamski učenjaci počeli su voditi rasprave i polemiku o temeljnim vjerskim pitanjima i podvrgavati ih sudu razuma iako su ona sama po sebi iz domena gajba, tj. nevidljivog i za razum nedokučivog. Tako su između ostalih na red došla i Allahova lijepa imena i svojstva savršenstva, a posebno svojstvo govora. I pošto je Kur'an Allahov govor, počelo se raspravljati o tome da li je on stvoren ili nije. Halifa Me'mun, i sam sklon filozofiranju i racionalizmu, podržao je stav onih koji su tvrdili da je Allahovo svojstvo govora vječno, ali da je Kur'an kao ''produkt'' tog govora i kao Allahova objava, stvoren. Te teološke polemike i rasprave izazvale su velike nerede i zapalile vatru smutnje čiji je oganj zahvatio cijelu islamsku državu, i nije se smirivao sve do vremena hilafeta Vasika ibn Mu'tesima. U širenju tog vjerovanja i slobodno možemo kazati ''dogme'' o stvorenosti Kur'ana, u vrijeme halife Me'muna posebnu ulogu odigrala su dvojica ljudi: Ahmed ibn Duad (umro 240. godine po Hidžri) vrhovni kadija na dvoru halife Me'muna, i Ishak ibn Ibrahim ibn Husejn ibn Mus'ab, poznatiji kao El-Mus'abi. On je bio komandir policije u Bagdadu u vrijeme abasijskih halifa Me'muna, Vasika i Mutevekkila. Njemu je halifa Me'mun, koji je tada boravio u Tarsusu, kako je to zabilježio Ibn Džeriri et-Taberi u svojoj Historiji, II/112-121, poslao pet različitih naloga o načinu uvođenja i širenja vjerovanja u ''stvorenost Kur'ana''. Prvi nalog odnosio se na ulemu i pozivanje učenjaka na informativne razgovore u stanicu policije u Bagdadu i traženje njihovog mišljenja i odgovora na to pitanje. Nakon njihovog saslušavanja, Mus'abi je slao izvještaj halifi o tome šta je svaki od učenjaka kazao i kako se izjasnio. Na početku se na taj nalog niko od slobodoumnih učenjaka nije osvrtao. Drugi nalog odnosio se na posebno privođenje sedmerice muhaddisa: Muhammeda ibn Sa'da, Jezida ibn Haruna, Jahja ibn Meina, Ebu Hejseme, Ismaila ibn Davuda, Ismaila ibn Mes'uda i Ahmeda ibn Ibrahima ed-Devrekija. Oni su pod prijetnjom najstrožijim sankcijama potvrdili to što je od njih tražio halifa Me'mun. Ahmedu ibn Hanbelu to je teško palo i žalio je što nisu izdržali i bili strpljivi. On je bio protiv širenja takvog vjerovanja i čak nije htio klanjati dženazu onima koji su na pitanje o stvorenosti Kur'ana, svjesno i s ubjeđenjem, potvrdno odgovorili. Jedan od onih kome nije htio klanjati dženazu bio je učenjak Ebu Nasr et-Temmar. Nakon toga redale su se Me'munove naredbe, direktive i prijetnje, pa se među onima koje je pobijedio strah od sankcija, našao i poznati alim Ebu Ma'mer el-Kati'i. Zatim je halifa Me'mun naredio da se u policiju pozovu i o spomenutom pitanju očituju i drugi učenjaci. Na taj poziv nisu se odazvala samo četverica islamskih učenjaka: Ahmed ibn Hanbel, Muhammed ibn Nuh, Ubejdullah ibn Umer el-Kavariri i Hasan ibn Hamad. Međutim, nakon izvjesnog vremena, posljednja dvojica popustila su i verbalno su potvrdili da je Kur'an stvoren, ali su to srcem poricali. Za razliku od njih, Ahmed ibn Hanbel i Muhammed ibn Nuh ostali su dosljedni svom vjerovanju i jezikom i srcem. Zbog toga je izdat hitan nalog o njihovom hapšenju i poslati su u Tarsus na suočenje sa halifom Me'munom. Ahmed ibn Hanbel je u toku putovanja molio Allaha da ga sačuva od susreta sa halifom Me'munom, i Allah mu je uslišao dovu. Me'mun je umro prije nego što su njih dvojica stigli u Tarsus. Nakon toga, oni su vraćeni u Bagdad, ali je pri povratku iz Tarsusa umro Muhammed ibn Nuh u mjestu Anat. Dženazu mu je klanjao Ahmed ibn Hanbel, koji je nakon toga strpan u zatvor. Osim dvojice spomenutih Me'munovih epigona, Ahmeda ibn Duada i El-Mus'abija, glavni ideolozi novog učenja i širitelji smutnje u vezi pitanja ''halkul-Kur'an'', bili su: Sumame ibn Ešres (umro 213, h.g.), Ebu Ishak En-Nazam (umro 230 h.g.) i El-Džahiz Amr ibn Bahr ibn Mahbub el-Basri el-Kinani (umro 255. h.g.) Ovaj posljednji napisao je knjigu ''El-Bejanu vet-tebjinu'' koja se odnosi na spomenutu problematiku i poklonio ju je Ibn Ebi Duadu, a on ga je za to nagradio sa 5.000 dirhema. Kada je halifa Me'mun osjetio da mu se bliži smrtni čas, pozvao je svoga brata Mu'tesima i nasljednika na vladarskom tronu, i oporučio mu da nastavi ubjeđivati ljude, posebno učenjake, u ispravnost vjerovanja u ''stvorenost Kur'ana'', i da ih nemilosrdno kažnjava ako to odbiju potvrditi.
Trideset mjeseci tamnovanja
Halifu Me'muna je, 218. godine po Hidžri, na prijestolju naslijedio njegov brat Mu'tesim Muhammed ibn Harun er-Rešid. Međutim, on ni u intelektualnom ni u državničkom pogledu nije bio ravan svom bratu niti je dorastao takvom položaju. Čak je jedne prilike sam sebi javno pripisao nepismenost. Naime, kada je upitan za značenje riječi ''kele'' (trava) ni on ni njegov ministar nisu znali šta ta riječ znači. Tom prilikom rekao je: ''Subhanallah, halifa je nepismen, a njegov ministar je beduin.'' I šta je onda mogao očekivati Ahmed ibn Hanbel, koji je i dalje čamio u tamnici, od takvog halife osim nastavak mučenja i ponižavanja. Tako se i desilo. Halifa Mu'tesim, za razliku od svog prethodnika, nije se zadovoljio samo zatvaranjem imama Ahmeda, već je naredio da ga vežu u lance i da ga bičuju. U lancima je čak predvodio namaz svojim zatvorskim drugovima. Osim toga, prebacivali su ga iz tamnice u tamnicu ne bi li popustio, i u zatvoru je proveo trideset mjeseci. Ispred halifinog dvora dolazili su učenjaci i filozofi poput Ahmeda ibn Muhammeda ibn Rebaha i Ebu Šuajba el-Hidžama, da sa njim raspravljaju. Iako su oni bili vični raspravama, svaki put su bili poraženi jasnim dokazima koje je protiv njihovog učenja iznosio Ahmed ibn Hanbel. I pošto je njihova sila argumenata pala u vodu, preostao im je i dalje samo argument sile, pa su, kako bi mu se osvetili, poslije svake rasprave još su više stezali okove na njegovim nogama. Na kraju je prebačen u samicu bez prozora i svjetla. 219. godine po Hidžri, Ahmed ibn Hanbel odveden je pred halifu Mu'tesima koji je želio da lično sluša raspravu između čuvara sunneta Ahmeda ibn Hanbela i vođe i zaštitnika bidata (novotarije) Ahmeda ibn Ebi Duada. Interesantno je napomenuti da se Ahmed ibn Hanbel prilikom debate uopće nije osvrtao na Ahmeda ibn Duada niti ga je htio gledati u oči, već je dostojanstveno, bez imalo straha i pribjegavanja lukavštinama, iznosio svoje stavove obraćajući se prije svega halifi Mu'tesimu, ubjeđujući ga u pogubnost novog učenja i njegovu odgovornost kao halife zbog širenja takvog vjerovanja među muslimanskim masama. Imam Ahmed znao je kolika je odgovornost na njemu kao vjerskom autoritetu kojeg su ljudi slušali i slijedili, zato je ostao dosljedan i nepokolebljiv i nije iznevjerio muslimane koji su sa papirom i olovkama u rukama, svaki dan dolazili u dvorište njegove kuće i čekali šta će imam Ahmed reći o iznuđenom i nametnutom novom vjerovanju u pogledu Kur'ana kao Allahovog govora. Dostojanstveno držanje i snaga argumenata natjerali su halifu Mu'tesima da popusti i promijeni svoj stav o Ahmedu ibn Hanbelu. Iako ga je Ahmed ibn Duad preklinjao da ga ostavi u zatvoru i upozoravao na njegovu ''opasnost'' ako se nađe na slobodi, halifa Mu'tesim naredio je da se Ahmed ibn Hanbel pusti iz zatvora. Čak je govorio: ''Da ga nisam zatekao u zatvoru i da mi brat Me'mun nije oporučio da nastavim sa kažnjavanjem Ahmeda ibn Hanbela, ja ga nikada ne bih strpao u zatvor.'' Nakon što se našao na slobodi i nakon što se malo oporavio, imam Ahmed je najprije počeo odlaziti u džamiju na namaz, a nakon toga je ponovo počeo držati predavanja. To je potrajalo sedam godina, do smrti halife Mu'tesima, 227. godine po Hidžri. Naime, halifu Mu'tesima naslijedio je sin Vasik koji je ponovo zabranio Ahmedu ibn Hanbelu da drži predavanja i naredio je da se protjera iz svoje kuće, ali ga nije dao zatvoriti jer se bojao da se narod ne digne protiv halife. Od tada se imam Ahmed morao skrivati u kućama svojih prijatelja, a samo ponekad bi navratio u svoju kuću. Tako je bilo sve do smrti halife Vasika, 232. godine po Hidžri, kada se konačno završilo mučenje i proganjanje Ahmeda ibn Hanbela. Njegovo tijelo je mučeno, bičevano i kažnjavano, ali su njegovo srce i duša bili van domašaja zulumćara i njihovih bičeva. Imam Ahmed se i u najtežim trenucima u potpunosti predavao zikru i veličanju Allaha, dž.š., jer je njegov cilj bio Allahova nagrada i zadovoljstvo, a ne zadovoljstvo lažnih zemaljskih vladara, a ustrajavanjem u svojim stavovima nije želio ništa drugo osim da pobijedi čisto islamsko vjerovanje. Zbog toga mu nije bilo teško da, nakon što je pušten na slobodu, obznani da je oprostio i halalio svima onima koji su ga mučili, osim kolovođama smutnje i novotarije koji su pokušali da Allahovu vjeru i islamsku akidu uprljaju svojim filozofskim naklapanjima i novotarijama.
Učenjak koji je osvjetlao obraz cijelom ummetu
U iskušenju kroz koje je prošao imam Ahmed kriju se mnogobrojne pouke od kojih bi se posebno mogle izdvojiti sljedeće: prvo, stav Ahmeda ibn Hanbela bio je jedinstven i jedini u tom vremenu i on je svojim odnosom prema pitanju halkul-Kur'ana i svojim postupkom izvršio fardi kifaje (kolektivnu islamsku dužnost), jer je kao učenjak u ime cijelog ummeta ostao dosljedan i postojan u slijeđenju sunneta Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Da Ahmed ibn Hanbel tada nije bio postojan, to bi značilo da je cijeli ummet pognuo glavu i savio kičmu pred izazovom smutnji i iskušenja i da je skrenuo sa staze ispravne islamske akide. Međutim, Allah, dž.š., odredio je da u svakoj generaciji bude onih koji će na temelju dokaza iz Allahove Knjige i sunneta Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pozivati ljude u ispravnu akidu, prenositi je i biti strpljivi na iskušenjima koja ih snađu na tom putu. Nakon što je citirao predaju od Hababa ibn Ereta u kojoj stoji: ''Požalili smo se Muhammedu, sallalahu alejhi ve sellem, dok je sjedio naslonjen na Kabu, i rekli smo: 'Zar nam nećeš pomoći, zar nećeš moliti Allaha da nas izbavi i da nam da pobjedu?!', a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: 'Prije vas je bilo takvih vjernika koje su kolovođe nevjerstva kažnjavali tako što bi iskopali rupu u koju bi ih stavili, a zatim bi ih prepilali na dva dijela, a njihovu kožu odvajali od mesa željeznim kliještima, ali oni nisu pokleknuli i nisu napustili svoju vjeru. Ja se nadam da će Allah dati pobjedu ovoj vjeri, tako da će žena moći slobodno putovati iz Sane u Jemenu sve do Hadramevta, ne bojeći se nikoga osim Allaha, i vuka za svoje stado, ali, vi požurujete.''' (Bilježi Ahmed u Musnedu) Alija ibn Šuajb rekao je: ''Da Ahmed ibn Hanbel nije ustrajao na istini, na našoj generaciji bila bi sramota do Sudnjeg dana, jer je bila stavljena na ispit i iskušenje u pogledu svoje vjere i taj ispit nije položila.'' (Tarih Dimešk, V/288) Drugo, Ahmed ibn Hanbel bio je postojan i istinski Allahov svjedok na Zemlji, jer, onih koji su imali sličan ili isti stav kao i on po pitanju halkul-Kur'ana, bilo je mnogo među muhaddisima, fakihima i drugim učenjacima, ali je samo Ahmed ibn Hanbel ostao dosljedan do kraja u svom vjerovanju i nije podlegao pritiscima, niti se pokolebao nakon što je bačen u tamnicu gdje je izložen bičevanju i strahovitom mučenju. On je bio strpljiv sve dotle dok Allah, dž.š., preko njega nije uzdigao vjeru. O tome je Ali el-Medini rekao: ''Allah je pomogao vjeru islam Ebu Bekrom u vrijeme otpadništva i Ahmedom ibn Hanbelom u vrijeme smutnje u vezi halkul-Kur'ana.'' (Tarihul-islam, XVIII/71) To znači da je njegov sabur učinio da se islamska država ponovo vrati na stazu ehli-sunneta i da njegov stav u vezi halkul-Kur'ana bude zvanični mezheb u akaidu. Kutejbe ibn Seid rekao je: ''Ahmed ibn Hanbel je naš imam, i ko nije zadovoljan njegovim imametom u vjeri, on je novotar.'' (El-Džerhu ve ta'dilu, II/69) Poznati učenjaci Bišr ibn Haris, Ali el-Medini i Jahja ibn Mein, govorili su: ''Od nas je traženo da se ponašamo isto kao Ahmed ibn Hanbel, a ljudi su zaboravili da je on ustvari bio na stajalištu Allahovih poslanika koji su u sličnim situacijama reagirali kao i Ahmed ibn Hanbel.'' (Tarihu Dimešk, V/318) Treće, Ahmed ibn Hanbel izdržao je iskušenje, pa je time sam po sebi postao iskušenje. Kako? Pa tako što je postao najmarkantnija i najuglednija ličnost svoga vremena i većina učenjaka željela je da se sretne sa njim i da mu izrazi svoje poštovanje. U tom smislu su i riječi Makrija: ''Slušao sam učenjake poput Hejseme ibn Haridže, Mus'aba ez-Zubejrija i drugih fakiha, kako s posebnim pijetetom spominju Ahmeda ibn Hanbela, hvale ga i upućuju Allahu dove za njegovo dobro i spas.'' (Tarihu Bagdad, IV/416) Do koje mjere su učenjaci uvažavali Ahmeda ibn Hanbela, svjedoče i riječi Kutejbe: ''Kada vidiš čovjeka koji voli Ahmeda ibn Hanbela, znaj da je on sljedbenik sunneta.'' (Ibnul-Dževzi, Menakibu imam Ahmed, str. 103) Tako je Ahmed ibn Hanbel postao simbol sunneta, i među muslimanskim masama bio je omiljen isključivo zbog svoje iskrene vjere, akide i puta koji je slijedio i strpljivosti koju je na tom putu pokazao. On je bio od onih na koje se odnosi kur'anski ajet: ''To mogu postići samo strpljivi; to mogu postići samo vrlo sretni'' (Fussilet, 35).
Uzroci postojanosti
Najvažniji uzrok postojanosti imama Ahmeda bio je njegov iskreni odnos prema Allahu, dž.š. Govoreći o iskrenosti Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, Allah, dž.š., spominje da je iskrenost glavni razlog zbog kojeg ga je Allah sačuvao od bilo kakvog popuštanja i priklanjanja idolopoklonicima: ''A da te nismo učinili čvrstim, gotovo da bi im se malo priklonio, i tada bismo ti doista dali da iskusiš dvostruku muku u životu i dvostruku patnju poslije smrti, tada ne bi nikoga našao ko bi ti protiv Nas pomogao.'' (El-Isra', 74-75) To je osobina koja je spasila i Ahmeda ibn Hanbela. On nije uspio sam od sebe, svojom snagom i sposobnošću, već iskrenom vjerom u Allaha. Zbog toga je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio vjernicima da često izgovaraju riječi: La havle ve la kuvvete illa billah – Nema snage niti moći bez Allahove pomoći, jer su one riznice Dženneta. (Buharija i Muslim) To znači da se čovjek ne može vratiti iz nepokornosti u pokornost, niti iz novotarije u sunnet, niti iz zablude na pravi put, osim uz Allahovu pomoć. Drugi razlog njegove postojanosti bio je jasan dokaz i znanje. Imam Ahmed je dobro poznavao Kur'an i hadis i kod njega nije bilo nimalo sumnje u pogledu onoga što je govorio u vezi halkul-Kur'ana. Znao je dobro da je on na istini, pa je saburao u ime Allaha. Treći, ništa manje bitan razlog postojanosti imama Ahmeda, bila je podrška koju je dobijao od muslimana. Muslimanske mase bile su uz Ahmeda ibn Hanbela, oni su ga neprestano podržavali i bodrili da izdrži. O tome svjedoči i sljedeća predaja od Ebu Džafera el-Enbarija u kojoj on veli: ''Kada sam čuo da je halifa Me'mun naumio kazniti Ahmeda ibn Hanbela zbog njegovog stava u vezi halkul-Kur'ana, iako sam stanovao s druge strane Eufrata, došao sam da se vidim sa imamom Ahmedom. Našao sam ga u jednom hanu. Prišao sam mu i poselamio ga, a on mi je, čudeći se mom dolasku, rekao: 'Zar si prevalio toliki put da me vidiš?!' Odgovorio sam: 'Šejh, to sada nije važno, jer ja sam došao zbog krupne stvari. Došao sam da te podsjetim i da ti kažem da si ti naš imam u vjeri i da narod tebe slijedi. Tako mi Allaha, ako ti kažeš da je Kur'an stvoren, narod će u to povjerovati. A ako to ne kažeš, onda znaj da ćeš ogroman broj muslimana sačuvati da ne upadnu u zabludu. Osim toga, ako kažeš da je Kur'an stvoren i halifa Me'mun ti zbog toga poštedi život, znaj da ćeš prije ili kasnije umrijeti i da ti halifa ne može edžel odgoditi. Zato se boj Allaha i ne izdaji muslimane koji su uz tebe.' Na moje riječi, imam Ahmed odgovorio je suzama, a onda je plačnim glasom rekao: 'Mašallah, Mašallah! Ebu Džafere, ponovi još jednom to što si sada rekao!' Ja sam ponovio svoj govor, a on je samo govorio: 'Mašallah! Mašallah!''' (Tehzibul-kemal, I/461) Ahmedov sin Abdullah prenosi još čudniju predaju u kojoj se spominje podrška njegovom ocu od strane običnih muslimana. Naime, on u toj predaji veli: ''Često sam slušao oca kako govori: 'Neka se Allah smiluje Ebu Hejsemu! Neka Allah oprosti i podari svako dobro Ebu Hejsemu!' Upitao sam: 'Babo, ko je Ebu Hejsem?', a on je uzvratio: 'Zar ne poznaješ tog čovjeka?! To je kovač koji je bio sa mnom u zatvoru, i na dan kada sam izveden da me bičuju, on me je povukao za ogrtač i rekao: 'Ahmede, poznaješ li me?' 'Ne', odgovorio sam. Tada mi je on rekao: 'Ja sam Ebu Hejsem, lopov i varalica. Znaj da je moje ime upisano u Me'munovom divanu i zabilježeno je da sam zbog krađe dobio 18.000 udaraca bičem u različitim vremenskim intervalima. Međutim, ja sam i pored toga bio strpljiv u pokornosti šejtanu zbog dunjaluka, a preče je da ti budeš strpljiv u pokornosti Allahu zbog odbrane vjere.''' (Sifetu safve, II/351) Svoju ljubav prema imamu Ahmedu muslimani su, između ostalog, potvrdili i dolaskom na njegova predavanja. Naime, nakon što je poslije zatvora ponovo počeo držati predavanja, na njegovim predavanjima bilo je prisutno više od 5.000 ljudi, od toga je petsto bilo studenata, a sve ostalo bio je obični svijet. (Sijer a'lam en-nubela, XI/316)
Stekao ugled od kojeg je bježao
Ahmed ibn Hanbel postao je poznat diljem islamskog carstva i hvaljen je jezicima miliona muslimana, toliko da je sam osjećao tjeskobu i bilo mu je neprijatno zbog toga. Govorio je: ''Blago onome koga Allah učini nepoznatim.'' (Tarihu Dimešk, V/309) Zatim: ''Kada bih znao koji put vodi u zaborav od ljudi, ja bih otišao tim putem. Poželim da živim u nekoj mekanskoj dolini, gdje me niko ne poznaje. Ja sam iskušan dunjalučkom slavom i ugledom, zbog čega danonoćno priželjkujem smrt i odlazak sa dunjaluka.'' (Sijer a'lam en-nubela, XI/216) Jedna od zanimljivosti o Ahmedovoj čuvenosti i slavi jeste i predaja od Husejna ibn Hasana er-Razija koji je rekao: ''Jedanput sam u Egiptu svratio kod jednog piljara i on me je pitao o Ahmedu ibn Hanbelu. Rekao sam mu da sam napisao knjigu o njemu, zbog čega mi on nije htio naplatiti ono što sam kupio kod njega. Rekao je: 'Ja ne naplaćujem ništa onima koji su poznavali Ahmeda ibn Hanbela ili su ga nekada vidjeli.''' Ahmed ibn Hanbel je po prirodi volio usamljenost i skromnost. Volio je obilaziti bolesnike, a mrzio je da izlazi na tržnice i davao je prednost izolaciji nad stalnim pojavljivanjem pred narodom. Skromnost je bila vrlina kojom se posebno odlikovao. Jedne prilike mu je njegov prijatelj El-Mervezi prenio riječi nekog čovjeka koji je rekao: ''Ahmed ibn Hanbel nije neovisan samo od dirhema, već i od ljudi.'' Na to je imam Ahmed odgovorio: ''Ko sam ja da budem neovisan od ljudi, zapravo su su ljudi neovisni od mene.'' (Tarihul-islam, XVIII/82) Iako imam Ahmed nije volio da ga ljudi toliko spominju i hvale, treba kazati da je lijep spomen pohvalan i on je navjestitelj dobra za vjernika i na ahiretu. U tom smislu je i dova Ibrahima, a.s.: ''I učini, Gospodaru, da me po dobru spominju oni poslije mene!'' (Eš-Šua'ra, 84).
Život u znaku ibadeta i isposništva
Allah, dž.š., objavio je: ''O ti, umotani! Probdij noć, osim malog dijela; polovinu njezinu ili malo manje od nje; ili malo više od nje, i izgovaraj Kur'an pažljivo.'' (El-Muzzemmil, 1-4.) Iako se ove kur'anske riječi odnose na Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, nećemo pogriješiti ako kažemo da se imam Ahmed ponašao u skladu sa značenjem tih kur'anskih riječi. Pričajući o ibadetu Ahmeda ibn Hanbela, njegov sin Abdullah rekao je: ''Moj otac je klanjao, u toku dvadeset i četiri sata, 300 rekata dobrovoljnog namaza, a kada je, usljed boravka u zatvoru i bičevanja, oslabio i obolio, klanjao je 150 rekata namaza, a bio se približio osamdesetoj. Svaki dan je obavezno u toku namaza učio sedam prvih i najdužih sura iz Kur'ana, a cijeli Kur'an tj. hatmu završavao je u toku jedne sedmice. Klanjao je noćni namaz pred zoru i vrlo malo je spavao.'' (Hil'jetul-evlija, IX/181) Također je rekao: ''U zoru sam slušao svoga oca kako upućuje dove za mnoge svoje prijatelje spominjući svakog od njih po imenu. Svoj noćni namaz završavao je sa rekatom vitr-namaza i vrlo malo je spavao do sabaha. Često je postio nafilu, a post četvrtkom i ponedjeljkom i ''bijele dane'' nije nikada izostavljao. Posebno je intenzivno postio nafilu nakon što se vratio iz zatvora i s tom praksom nastavio je do svoje smrti.'' (Sijer a'lam en-nubela', XI/223) Zabilježeno je da mu je halifa Mutevekkil, nakon što se Ahmedova bolest pojačala, poslao dvorskog ljekara. Ljekar ga je pregledao i kada se vratio, rekao je halifi Mutevekkilu: ''Vođo pravovjernih, imam Ahmed nema nikakvih simptoma stvarne bolesti, on je zapravo oslabio zbog neuzimanja hrane i zbog mnogo posta i ibadeta.'' Halifa je na to samo šutio. (Tabekatul-hanabile, I/12) Njegov zuhd i skromnost potvrdio je i njegov učitelj, imam Šafija, rekavši: ''Razgovarao sam sa imamom Ahmedom i između ostalog rekao sam mu: 'Ebu Abdullah, halifa je tražio da mu predložim kadiju za Jemen, a pošto si ti svakako želio susret sa učenjakom Abdurrezakom, ja sam predložio tebe i nadam se da ćeš taj zadatak dobro obaviti.' Imam Ahmed mi je odgovorio: 'Ako još jedanput nešto takvo spomeneš, nećeš me više vidjeti u svojoj kući.''' (Sijer a'lam en-nubela, XI/223-224) Mrzio je pretjerivanje u svemu, ali isto tako i lažnu skromnost i pobožnost. Jednostavno, Ahmed ibn Hanbel nije želio bilo čime da se ističe, ni dunjalučkim ukrasima, a ni pohabanom odjećom da ljudi ne bi pomislili da time želi pokazati svoju skromnost i pobožnost. Rekao je El-Mervezi: ''Ahmed ibn Hanbel uvijek je u kući bio skroman, ponizan i skrušen, a kada bi izašao među ljude, ta skromnost i skrušenost nisu se mogle toliko primijetiti, jer ih je želio sakriti od ljudi. A kad god sam ušao u njegovu kuću, zatekao sam ga da uči Kur'an.'' (Sijer a'lam en-nubela, XI/185)
Odricanje od dunjaluka
Poznato je da je imam Ahmed cijeli život proveo kao siromah, volio je siromaštvo i skromnost i po prirodi im je težio. Dobijao je mnogobrojne poklone od trgovaca i drugih imućnijih ljudi, u vidu novca, skupocjene odjeće i životnih namirnica, ali on te poklone nije primao bez obzira u kako teškoj situaciji bio. Rekao je Abdurrezak: ''Jedne prilike dao sam Ahmedu nekoliko dinara, a on mi ih je vratio, rekavši: ''Ja sam u sasvim dobrom stanju.'' (Sijer a'lam en-nubela', XI/214) Prenosi se da je Muhammed ibn Seid et-Tirmizi rekao: ''Jedanput me je posjetio prijatelj iz Horosana i rekao mi: 'Ja imam robu čiju zaradu želim pokloniti Ahmedu ibn Hanbelu.' Robu je prodao za deset hiljada dirhema i zamolio me da ih odnesem imamu Ahmedu. Ja sam to učinio, otišao sam kod imama Ahmeda i nakon što smo se selamili, rekao sam: 'Jedan čovjek je prodao svoju robu i zaradu od deset hiljada dirhema poslao je tebi, pa uzmi ono što ti je poslato.' Odgovorio je: 'Neka ga Allah nagradi na njegovoj odluci da nam pomogne, ali mi smo imućni i lijepo živimo.' I nije uzeo ni taj poklon.'' (Tarih Dimešk,V/304-305) U jednoj predaji stoji da je halifa Mutevekkil poslao svog vratara da odnese kesu punu zlatnika Ahmedu ibn Hanbelu. Imam Ahmed odbio je primiti poklon, ali kada ga je vratar upozorio da bi se halifa mogao naljutiti i pomisliti da Ahmed ibn Hanbel ima nešto protiv halife, uzeo je kesu sa zlatnicima. Međutim, kada je vratar otišao iz njegove kuće, imam Ahmed pozvao je svoje rođake i u toku noći napravili su spisak učenjaka i siromaha kojima je sutradan podijeljen sav taj novac.'' (Sijer a'lam en-nubela, XI/267-268) Kako god je njegov život bio u znaku skromnosti i odricanja od dunjaluka, takva je bila i njegova smrt. Naime, kada je imam Ahmed umro, čovjek po imenu Ibn Tahir poslao je zavežljaj u kojem je bilo posebno platno za ćefine i miris, i rekao je da on to šalje da se u to platno zamota Ahmedovo mrtvo tijelo. Na to je Ahmedov sin Salih odgovorio: ''Ne, imam Ahmed je prije svoje smrti pripremio svoje ćefine i miris za njih, a pored toga halifa Mutevvekil je zaštitio imama Ahmeda od svega onoga što on prezire, a on je prezirao poklone.'' (El-Džerhu ve ta'dilu, I/301) Jedne prilike je imam Ahmed rekao svome sinu Salihu: ''Tvoja majka (koju je imam Ahmed neizmjerno volio, a koja je umrla prije njega) znala je dobro plesti i svoje rukotvorine prodavala je za dirhem ili dva i od toga smo kupovali namirnice.'' (Sijer a'lam en-nubela', XI/324) O njegovoj skromnosti, zuhdu i isposništvu govori i to da je zabranio svome sinu da uzima bilo kakvu platu od vladara. Međutim, njegov sin Salih obnašao je funkciju kadije i za to je primao platu iz državne blagajne, zbog čega Ahmed ibn Hanbel nije želio jesti njegovu hranu. On to nije činio zato što je to smatrao haram imetkom, već zbog svoje skromnosti i opreznosti. U tom smislu je i vrlo zanimljiva predaja u kojoj se spominje da su njegovi sinovi i njegova porodica, dok je bio bolestan, željeli ispeći tikvu koju je on inače volio, pa je neko predložio da se tikva ispeče u Salihovoj peći u kojoj je već bila naložena vatra. Čuvši taj prijedlog, imam Ahmed, iako skrhan bolešću, rekao je: ''Ne u Salihovoj peći, jer on uzima platu od vladara.'' (Sijer a'lam en-nubela', XI/272) Svojim ponašanjem i svojim primjerom, imam Ahmed nipošto nije želio zabraniti ono što je Allah dozvolio, i obrnuto, niti je time želio otežati ljudima, već su skromnost i odricanje od dunjaluka bile njegove prirodne osobine i on se nije želio ni mogao ponašati drugačije. On se jednostavno ponašao u skladu s hadisom: ''Skromnost je dio imana.'' (Hadis bilježi Ebu Davud) Međutim, znao je dobro i za drugi hadis: ''Allah je lijep i voli ljepotu.'' (Bilježi imam Muslim) Ponašanje imama o čijim biografijama pišemo, bilo je različito kao što su se u spomenutim stvarima razlikovali ashabi. Što se tiče odnosa prema dunjalučkim blagodatima, Ebu Zerr nije bio isti kao Omer, Osman, Alija, Sa'd ibn Ebi Vekkas, iako svakome od njih pripadaju posebne zasluge i visoki stepeni u Džennetu, inšallah.
Dženazu mu klanjalo milion ljudi!
O zadivljujućoj velikodušnosti i izvanrednom moralu Ahmeda ibn Hanbela, između ostalog svjedoči i predaja koju je zabilježio imam El-Bejheki. Naime, u toj predaji, koju prenosi Ebul-Fadl et-Temimi, stoji da je imam Ahmed učio sljedeću dovu: ''Allahu moj, ako u islamskom ummetu postoje ljudi koji nisu na istini, a oni misle da jesu, oprosti im i omogući im da stvarno spoznaju istinu i da je slijede''
Govoreći o lijepom ahlaku i plemenitosti Ahmeda ibn Hanbela, Ebu Bekr el-Mervezi rekao je: ''Ebu Abdullah nikada ni prema kome nije ružno postupao, a ako bi njega neko uvrijedio, pokazivao je blagost i strpljivost na uvredama. U takvim situacijama govorio je: 'Dosta nam je Allah kao sudija', i nije bio zloban, zlurad niti brzoplet. Bio je izuzetno ponizan, lijepog ahlaka, uvijek vedar i raspoložen, a nikada grub, volio je u ime Allaha i prezirao samo u ime Allaha. Ako bi neko kršio vjerske propise, njegova srdžba bi se povećala, trpio je neprijatnosti čak i od svojih komšija.'' (Sijer a'lam en-nubela', XI/220-221) Ahmed ibn Hanbel bio je zlostavljan i bičevan i dosta svog životnog vijeka proveo je u zatvoru, međutim, njegov stav prema onima koji su ga mučili bio je u znaku samilosti i opraštanja. Često je govorio da ne želi da Allah na Sudnjem danu ikoga kazni zbog njega. Takvo ponašanje i edeb od njega su naslijedili njegovi učenici i oni koji su slijedili njegov mezheb a nisu bili njegovi savremenici. Poput šejhul-islama Ibn Tejmije, koji je također bio zlostavljan i mučen, i kada su ga njegovi učenici nagovarali da se osveti onima koji su ga nepravedno osuđivali i mučili, odgovarao im je: ''Ako su oni grijeh počinili prema meni i ako je tada istina bila na mojoj strani, ja im halalim i opraštam, a ako su pogriješili prema Allahu, pa Allah će ih za to pitati, a vi sa time nemate ništa.'' (Ibn Abdulhadi, El-Ukud ed-durrijje, str. 265)
Opraštao, a nije se svetio
Jedne prilike je neki čovjek rekao imamu Ahmedu: ''Allah, dž.š., dao ti je mogućnost da se osvetiš svom neprijatelju Ahmedu ibn Duadu koji ti je iz svoje zlobe mnogo zla nanio'', a Ahmed ibn Hanbel na to samo je šutio. On se nije htio svetiti vođi mu'tezila Ahmedu ibn Duadu, iako je u vrijeme halife Mutevekkila imao priliku za to, jer je on izuzetno cijenio imama Ahmeda, već je Ibn Duada u potpunosti ignorirao i nije se njime bavio, u skladu sa ajetom: ''Nepravda se može uzvratiti istom mjerom, a onoga koji oprosti i izmiri se, Allah će nagraditi'' (Eš-Šura, 40), i u skladu s Poslanikovim, sallallahu alejhi ve sellem, hadisom: ''Ispuni emanet prema onome ko ti je nešto povjerio, i ne varaj onoga ko je tebe prevario.'' (Ahmed, Ebu Davud i Tirmizi) O zadivljujućoj velikodušnosti i izvanrednom moralu Ahmeda ibn Hanbela, između ostalog svjedoči i predaja koju je zabilježio imam El-Bejheki. Naime, u toj predaji, koju prenosi Ebul-Fadl et-Temimi, stoji da je imam Ahmed učio sljedeću dovu: ''Allahu moj, ako u islamskom ummetu postoje ljudi koji nisu na istini, a oni misle da jesu, oprosti im i omogući im da stvarno spoznaju istinu i da je slijede.'' (Ibn Kesir, El-Bidaje ven-nihaje, X/329) Također je dovio: ''Allahu moj, ako Ti od velikih grješnika islamskog ummeta primaš iskup, onda učini mene i moje iskušenje njihovim iskupom.'' (Tarihu Dimešk, VII/278) Iako je bio vrsni stručnjak i imam u hadiskoj disciplini poznavanja povjerljivosti i pravednosti prenosilaca hadisa, nikada nije bio grub ni prema jednom od njih, pa makar ga znao kao slabog i nepouzdanog prenosioca. Nije pretjerivao u osuđivanju nečije nepovjerljivosti niti je pretjerano hvalio povjerljive i pouzdane prenosioce hadisa. Terminologija koju je koristio u tome bila je: ''Ja ne uzimam hadis od toga i toga'', ili: ''Ja ostavljam njegove predaje po strani'', i to bi govorio onda kada bi ga neko upitao o nekom prenosiocu.
Učenjak čija je dova bila kabul
Skromnost Ahmeda ibn Hanbela ogledala se i u tome što nije, iako je to mogao, uzimao sluge i sluškinje da mu obavljaju svakodnevne poslove, već je to sam činio i nije lahko dozvoljavao nikome da mu poliva vodom u toku uzimanja abdesta, što je bio običaj i znak pažnje prema učenjacima. Jednostavno zbog toga što su skromnost i poniznost bile njegove osobine i svojstva koja su organski s njim bila povezana. Govoreći o vrijednosti tih osobina, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ''Niko se neće poniziti u ime Allaha a da ga Allah neće uzvisiti.'' (Bilježi imam Muslim) Diveći se njegovom znanju, jedan musliman koji je slušao njegova predavanja, rekao mu je: ''Ti si zaista naučio ogromno znanje u ime Allaha'', a on mu je odgovorio: ''To 'u ime Allaha' je uistinu velik i zahtjevan uvjet.'' (El-Bidaje ven-nihaje, X/330) Prenosi se da je jedan mladić imao majku koja je bila nepokretna dvadeset godina i ona je jedne prilike rekla svome sinu da ode kod imama Ahmeda i da ga zamoli da uputi Allahu dovu za njeno ozdravljenje. Mladić je poslušao svoju majku i otišao je Ahmedovoj kući. Kada je pokucao na njegova vrata i kada je imam Ahmed upitao ko kuca, mladić je rekao: ''Ja sam taj i taj, poslala me majka da te zamolim da uputiš Allahu dovu za nju, jer ona je nepokretna već dvadeset godina.'' A onda je čuo odgovor imama Ahmeda koji je ljutitim glasom rekao: ''Preče je da ja tražim od ljudi da uče dove za mene nego da ja učim dove za njih.'' Nakon toga, mladić je razočaran krenuo kući, ali je tada iz Ahmedove kuće izašla žena koja ga je upitala: ''Jesi li ti malo prije razgovarao sa imamom Ahmedom?'' ''Da'', odgovorio je. Onda mu je ona rekla: ''Znaj da sam ga ostavila kako uči dovu za tvoju majku.'' Kada se mladić vratio kući i pokucao na vrata, nije ni slutio da će mu majka otvoriti vrata. Taj prizor ga je toliko obradovao i iznenadio da nije mogao izustiti nijednu riječ. Vidjevši to, sretna majka mu je rekla: ''Sine, Allah mi je podario zdravlje.'' (XI/211-212) U drugoj predaji spominje se da mu je njegov prijatelj El-Mervezi prenio riječi nekog čovjeka koji je rekao: ''Od Bagdada do Turkmenistana ljudi upućuju Allahu dove za imama Ahmeda, pa kako će se on nazahvaljivati Allahu za blagodat koju mu je podario?!'' Imam Ahmed je na to samo rekao: ''Molim Allaha da me ne učini licemjernim u mojim riječima i djelima.'' (Sijer a'lam en-nubela', XI/312) Nakon što je pod starost ostavio predavanja iz hadisa, rekao je: ''Ja sam zbog toga klanjao istihara-namaz i molio sam Allaha da me učini od onih koji ispunjavaju obećanje, a ja sam obećao da neću više nikome citirati nijedan hadis dok se ne sretnem sa Allahom, dž.š., tj. do svoje smrti.'' (Sijer a'lam en-nubela', XI/277) Imam Ahmed nije sebe smatrao odabranim imamom koji se okitio poniznošću i pobožnošću u vremenu kada su se ljudi pokvarili, niti iznimnom bogobojaznošću u vremenu kada su se ljudi odali razvratu, niti je sebe smatrao istinskim i rijetkim sljedbenikom sunneta u vremenu kada su ljudi napustili slijeđenje sunneta, on je zapravo bio toliko skroman da nikada nije pomislio da je on bolji od bilo kojeg muslimana u svom vremenu. Jedanput mu je rečeno da je jedan musliman sanjao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji mu je u snu spomenuo Ahmeda ibn Hanbela i pohvalio ga. Kada je to čuo imam Ahmed, zaplakao je i rekao: ''Polahko, istiniti snovi vjernika mogu obradovati, ali ga ne smiju obmanuti.'' (Sijer a'lam en-nubela', XI/227)
Korektan odnos prema alimima koji su bili njegovi savremenici
Mnogo je učenjaka bilo u vremenu u kojem je živio i djelovao imam Ahmed, i malo je njih da se nisu sreli sa njim i da nisu bili ili njegovi učenici ili učitelji i šejhovi. Naravno, najpoznatiji među njima bio je imam Šafija od kojeg imam Ahmed prenosi dvadeset hadisa iako je bolje poznavao hadis od imama Šafije. Kada je imam Ahmed umro, među stvarima koje je ostavio iza sebe bila je i knjiga Er-Risala, od imama Šafije, iz koje je redovno učio. Zbog znanja i mudrosti koju je naučio od imama Šafije, imam Ahmed je stalno učio dovu za njega. (El-Bidaje ven-nihaje, X/326) Između ostalog, imam Ahmed bilježi rijedak hadis od imama Šafije u čijem lancu su sve imami i učenjaci. Evo te predaje: ''Prenosi imam Ahmed od imama Šafije, a on od imama Malika, a imam Malik od imama Ez-Zuhrija, a on od Abdurrahmana ibn Ka'ba ibn Malika, a on od svoga oca, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ''Duša vjernika je u utrobi ptice koja je okačena za džennetsko stablo i ostat će tako sve do dana kada se ponovo spoji sa svojim tijelom.'' (Ahmed u Musnedu) Kada je imam Šafija, prilikom svoje druge posjete Bagdadu, sreo Ahmeda ibn Hanbela, rekao mu je: ''Ako imaš sahih hadis od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kaži mi ga da mogu raditi po njemu, svejedno je li prenesen od učenjaka Hidžaza, Šama, Iraka ili Jemena.'' (Tabekatul-hanabile, II/51) To je najbolja potvrda koliko je imam Šafija imao povjerenja u imama Ahmeda kao učenjaka i kao čovjeka i pored toga što je bio mnogo mlađi od Šafije. A imam Ahmed rekao je Šafijinom sinu Muhammedu: ''Tvoj otac je jedan od šesterice muslimana za koje ja u zoru upućujem dovu Allahu.'' (Sijer a'lam en-nubela', XI/227) U ranoj mladosti on je posjećivao i druge učenjake kao što je bio Ebu Jusuf, pisao je i zapisivao predaje i stavove učenjaka koji su pripadali racionalističkoj školi, kao i predaje od učenjaka Iraka, a zatim se u potpunosti posvetio hadisu i proučavanju sunneta. Učenjak kojeg također vrijedi spomenuti, a koji je bio savremenik imama Ahmeda, jeste Haris el-Muhasibi, poznat po asketizmu, pobožnosti, skromnosti i odricanju, ali i po pretjerivanju u svojoj askezi. Ahmed ibn Hanbel volio je slušati njegova predavanja iz rekaika i ahlaka, i svaki put bi se na njegovom predavanju rasplakao. Prenosi se od Ismaila ibn Ishaka es-Serradža da je rekao: ''Jedanput me Ahmed ibn Hanbel pitao da u svojoj kući upriličim sijelo na kojem će biti Haris el-Muhasibi. Kada sam prihvatio njegov prijedlog, primijetio sam radost na njegovom licu. Otišao sam kod Harisa i rekao mu da bih rado ugostio njega i njegove prijatelje, i on je pristao. Ahmed ibn Hanbel došao je prije njih i ušao u drugu sobu da oni ne znaju za njega, a zatim je došao Haris el-Muhasibi sa svojim prijateljima. Ja sam ih poslužio datulama, a zatim nam je Haris održao tako dirljiv ders i vaz da su svi plakali. Ja sam ih za trenutak napustio i ušao u sobu u kojoj je bio Ahmed ibn Hanbel, i zatekao sam ga kako se guši u suzama, toliko je taj vaz na njega ostavio traga. Kada se sijelo razišlo, upitao sam imama Ahmeda šta misli o ovim ljudima, a on je odgovorio: ''Nikada nisam vidio ni čuo da neko tako lijepo i nadahnuto govori o asketizmu i skromnosti kao Haris el-Muhasibi, ali i pored toga ja ti savjetujem da se ne družiš sa njim i da ne praviš takve kružoke u svojoj kući.'' (Sijer a'lam en-nubela', XI/326) Mnogi učenjaci komentirali su ovu predaju i govorili su o mogućim razlozima takvog stava Ahmeda ibn Hanbela o Harisu el-Muhasibiju. Neki su kazali da je to zbog toga što je i Haris El-Muhasibi naginjao ilmul-kelamu i filozofiji kao i mnogi drugi učenjaci toga doba, a upravo su oni posijali smutnju i nametnuli muslimanima bespotrebnu dilemu oko stvorenosti Kur'ana. Zanimljivo je opet mišljenje imama Bejhekija koji kaže da je imam Ahmed prezirao te kružoke i svom prijatelju savjetovao da se ne druži sa Harisom el-Muhasibijem, jer ne bi mogao izdržati toliko odricanje i askezu kao oni. Međutim, ono što se smatra pretežnim i preovlađujućim mišljenjem jeste predaja koju je zabilježio Ibn Kesir, u kojoj stoji: ''Imam Ahmed je svom prijatelju savjetovao da se ne druži sa Harisom el-Muhasibijem, jer je njegov asketizam i isposnički način života bio esktreman i nije bio u skladu sa šerijatom, zato je predlagao da ga ostavi i da se ne druži sa njim i sa njegovim društvom, već da se posveti istinskom islamskom znanju, proučavanju sunneta i umjerenom asketizmu u kojem nema pretjerivanja i izlaska iz okvira šerijata. Da su Harisa el-Muhasibija smatrali ekstremnim u prakticiranju asketizma i novotarom, svjedoče i riječi poznatog učenjaka Ebu Zur'a er-Razija, koji je, kada je došao do knjige Harisa Muhasibija, Er-Riaje, rekao: ''Ovo je novotarija'', zatim je čovjeku koji je donio tu knjigu rekao: ''Preporučujem ti da čitaš i slijediš ono što su naučavali imam Malik, Es-Sevri, El-Evzai, a da ostaviš ove novotarije.'' (Ibn Kesir, El-Bidaje ven-nihaje, X/330) Osim spomenutih učenjaka, neophodno je prisjetiti se još jednom i Ahmeda ibn Duada, kojeg su još zvali vrhovni kadija (kadul-kudat), a koji je itekako utjecao na život i karijeru Ahmeda ibn Hanbela. Bio je dvorski alim koji je javno priznao da slijedi džehmijsko učenje i mezheb, i nagovorio je vlast da prisile ljude da povjeruju da je Kur'an stvoren, zatim, da vjernici neće vidjeti Allaha na Sudnjem danu, i bio je uzrok iskušenja i mučenja Ahmeda ibn Hanbela. Međutim, kolo sreće se nakon izvjesnog vremena okrenulo, nakon dolaska na vlast halife Mutevekkila kojem je autoritet bio Ahmed ibn Hanbel. Halifa Mutevekkil smijenio je Ahmeda ibn Duada sa pozicije glavnog kadije, dao je rasprodati svu njegovu imovinu i protjerao ga je iz Bagdada. Od tada je Ibn Duad živio u vrlo teškim uvjetima, a osim toga teško je obolio i iskušan je potpunom paralizom. U takvom stanju dočekao je i smrt, a na njegovoj dženazi bilo je samo nekoliko ljudi. Ibrahim el-Harbi spominje predaju u kojoj stoji: ''Ahmed ibn Hanbel halalio je svima koji su ga mučili i bičevali i koji su na to ljude podstrekavali, pa čak i halifi Mu'tesimu, a za Ibn Duada je rekao: ''Da on nije učenjak i daija, halalio bih i njemu, ali njegove riječi su ljudi slušali, pa mu ne mogu halaliti što je uveo novotariju u vjeru.'' (Sifetu safve, I/448) Za razliku od Ahmeda ibn Duada, smrt Ahmeda ibn Hanbela bolno je odjeknula u cijelom tadašnjem islamskom carstvu i kako stoji u nekim predajama, na njegovj dženazi bilo je milion ljudi, ne računajući one koji su klanjali u svojim kućama i na ulicama. Neki islamski učenjaci tvrde da se nikada ni na jednoj dženazi u povijesti islama nije okupilo toliko ljudi kao na dženazi Ahmeda ibn Hanbela. (Hilyetul-evlija, IX/180) Neka se Allah smiluje Ahmedu ibn Hanbelu i neka ga nagradi za hizmet islamu i sva iskušenja koja je zbog vjere pretrpio i doživio, i neka ga obraduje susretom sa Muhammedom, sallallahu alejhi ve sellem, čiji je sunnet dosljedno slijedio i za njega se borio do kraja svoga života.
What can my enemies do to me? My Paradise is in my heart, it is with me wherever I go. To imprison me is to provide me with seclusion, to send me to exile is to send me away in the path of Allah and to kill me is to make me a martyr. (Ibn Taymeeyah)
What can my enemies do to me? My Paradise is in my heart, it is with me wherever I go. To imprison me is to provide me with seclusion, to send me to exile is to send me away in the path of Allah and to kill me is to make me a martyr. (Ibn Taymeeyah)
petak, 26. studenoga 2010.
0 komentari