Imam Šafija
MUHAMMED IBN IDRIS EŠ- ŠAFI'I
Rođen: 150.hidžretske tj. 767.
Preselio: 204.hidžretske tj. 820.
Prenosi se da je imamu Šafiji rečeno: ''Opiši nam svoju strast za naukom i čitanjem knjiga?'', pa je odgovorio: ''Kad god bih čuo samo jedno slovo ili riječ koju do tada nisam čuo, svi moji organi pretvorili bi se u uho i uživali bi u slušanju isto kao što i uho uživa.'' ''A kako opisuješ svoju čežnju za naukom?'', upitali su. On je odgovorio: ''Kao čežnju čovjeka koji zbog žudnje za bogatstvom želi da skupi što više imetka.'' Na kraju je upitan: ''Kako opisuješ svoje traganje za znanjem?'', pa je rekao: ''U traganju za znanjem bio sam poput majke koja traži nestalog sina jedinca''
Govoreći o imamu Šafiji, Ahmed ibn Hanbel rekao je: ''Šafija je filozof u pravom smislu te riječi (el-fejlesuf er-rabbani) i on je bio nedostižan u četiri znanstvene discipline: lingvistici, etici razilaženja, retorici i fikhu.'' (Ibn Asakir, Tarihu Dimešk, I/118) Što se tiče termina ''rabbani'' – savršen, izvanredan, koji je za Šafiju upotrijebio Ahmed ibn Hanbel, to je zbog toga što je noć dijelio na tri dijela: jednu trećinu za učenje, jednu trećinu za klanjanje noćnog namaza, a jednu za spavanje.'' (Imam Zehebi, Sijer e'alam en-nubela, X/35) I ne samo to, imam Ahmed je Šafiji pripisao ulogu obnovitelja vjere o kojoj je govorio i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu: ''Allah, dž.š., će na početku svakog stoljeća poslati mome ummetu učenjaka koji će im obnoviti vjeru.'' (Ebu Davud) Imam Ahmed tvrdio je da je na početku prvog hidžretskog stoljeća taj obnovitelj bio Omer ibn Abdul-Aziz, a na početku drugog stoljeća imam Šafija. (Tarihu Dimešk, 51/339)
Imam Šafija o sebi
Imam Šafija je jedan od prvih islamskih učenjaka koji je napisao svoju biografiju, i to tako da je bila daleko od pretjerivanja, lažnih tvrdnji i izmišljanja. Rečeno je: ''Najbliži istini je onaj ko zna svoju pravu vrijednosti i svoje mahane i na temelju toga piše o sebi.'' Na početku svoje biografije on je, između ostalog, napisao: ''Rodio sam se u gradu Askalanu u Palestini, u oblasti Gaza, i kada su mi bile dvije godine, majka me je odvela u Mekku.'' (Tarihu Bagdad, II/59) Šafija je rođen u godini u kojoj je umro Ebu Hanife, 150. godine po Hidžri, a neki opet kažu da je rođen isti dan kada je umro Ebu Hanife. (Sijer e'alam en-nubela, X/12) Zapisao je: ''Ja sam bio siroče i svu brigu o meni vodila je moja majka. Ona nije imala novaca da mi plaća učitelja, a kada sam se posvetio nauci, moj učitelj me je ostavljao za svog zamjenika kada bi on bio odsutan.'' (Tarihu Dimešk, 51/282)
''Naučio sam Kur'an napamet u sedmoj godini, a Malikovu Muvetu' u desetoj godini života.'' (Sijer e'alam en-nubela, X/11) ''Dvadeset godina sam intenzivno proučavao arapski jezik, književnost i predislamsko pjesništvo.'' (Tarihu Dimešk, 51/297) Nakon svega toga, halifa Harun er-Rešid pozvao je Šafiju u Bagdad, 184. godine po Hidžri, zbog glasina da je sa grupom iz sekte alevija želio srušiti Abbasijsku dinastiju. Pred halifom Harunom er-Rešidom ubijeno je devet pobunjenika iz alevijske skupine, a onda su doveli Šafiju koji se halifi obratio ovim riječima: ''Vođo pravovjernih, ja ne pripadam alevijskoj sekti, ja sam nepravedno doveden u vezu s njima i smatram da mi je na taj način učinjen zulum. Ja sam iz porodice Beni Mutallib ibn Abdul-Menaf i pripadam skupini islamskih učenjaka, a tvoj kadija zna sve o meni.'' Tada je vrhovni kadija na halifinom dvoru bio poznati hanefijski učenjak Muhammed ibn Hasan eš-Šejbani, koji je prisustvovao suđenju, pa je rekao: ''Vođo pravovjernih, Šafija je u pravu. Ja ga poznajem, to je mladić koji posjeduje ogromno znanje i ne pripada pobunjeničkoj skupini kako je tebi preneseno.'' Harun er-Rešid zatim je rekao Muhammedu eš-Šejbaniju: ''Neka bude sa tobom dok u potpunosti ne ispitamo njegov slučaj.'' Tako je imam Šafija, uz posredovanje i svjedočenje glavnog kadije, bio oslobođen optužnice kojom mu se na teret stavljala pobuna protiv halife, što je za sobom povlačilo smrtnu kaznu. (Tarihu Dimešk, 52/286-87) Taj događaj bio je povod da Šafija ostane u Bagdadu nešto više od dvije godine i to vrijeme iskoristio je učeći pred Muhammedom eš-Šejbanijem. A što se tiče hanefijskog učenjaka Ebu Jusufa, Šafija se sa njim nikada nije sreo, jer je on umro prije nego što je Šafija došao u Bagdad, tako da su sve predaje o njihovom navodnom susretu apokrifne. Poslije toga Šafija se vratio u Hidžaz i postao je glasoviti učenjak tako da se s pravom govorilo da je Hidžaz, nakon smrti imama Malika, dobio dostojnog nasljednika u imamu Šafiji. Devet godina je boravio u Hidžazu, a onda je ponovo otišao u Bagdad i sreo se sa Ahmedom ibn Hanbelom, s kojim se prije toga sretao u Mekki, a nakon dvije godine provedene u Bagdadu, put ga je odveo u Egipat, gdje je uživao simpatije tamošnjeg namjesnika. U Egiptu je ostao do svoje smrti, 204. godine po Hidžri. Njegov kratki ali izuzetno bogati život bio je u znaku mnogobrojnih putovanja. Između ostalog, putovao je mnogo puta u Jemen i posjetio je mnoga arapska plemena, jer je bio željan nauke iz oblasti fikha, medicine, jezika i fiziognomike (nauka prema kojoj crte lica, kretanje i držanje tijela objašnjavaju duševne i mentalne karakteristike ljudi). ...
Ostatak teksta pročitajte u novom broju Saffa
Učenjak koji je podjednako bio i kalemli i kelamli
Ako se kod običnih smrtnika može govoriti o natprirodnoj inteligenciji i izvanrednom talentu, onda je svakako imam Šafija predvodnik te skupine. Za njega je Ebu Ubejde rekao: ''Nisam vidio inteligentnijeg čovjeka od imama Šafije.'' (Tehzibul-kemal, XXIV/372) A ibn Abdul-E'ala govorio je: ''Da je bilo moguće sakupiti sve učenjake njegovog doba, opet se po inteligenciji sa njim niko ne bi mogao mjeriti.'' (Sijer e'alam en-nubela, X/15) Imam Ahmed govorio je svojim učenicima: ''Ako vam promakne pamet i znanje ovog čovjeka (Šafije), bojim se da ga nećete dostići do Sudnjeg dana.'' (El-Džerhu ve ta'dilu, VII/203) Junus es-Sadefi rekao je: ''Nisam sreo pametnijeg čovjeka od Šafije. Jednog dana raspravljali smo se oko nekog pitanja i razišli smo se u mišljenju. Kada me je ponovo sreo, uzeo me je za ruku i rekao: 'O Ebu Musa, zar ne možemo biti istinska braća i kada nam se mišljenja ne podudaraju.''' (Sijer e'alam en-nubela, X/16) Ovo je uistinu jasan dokaz Šafijine pronicljivosti, inteligencije i razboritosti. On je na vrijeme shvatio da se ljudi nikada neće izjednačiti u shvatanju, inteligenciji, znanju i karakteru, pa prema tome nemoguće je očekivati da se slažu u mišljenju po svakom pitanju. I kada se radi o raspravljanju i polemici, pred učenjacima su dvije mogućnosti: ili da se u potpunosti raziđu, što podrazumijeva prepirku i udaljavanje jednih od drugih, ili da postave opća pravila oko kojih će se složiti, a da prihvate mogućnost razilaženja u sporednim i sekundarnim pitanjima. U svakom slučaju, ovaj drugi postupak je znak razboritosti i islamskog odgoja. Prenosi se da je Šafija rekao: ''Razum ima svoje granice kao što pogled ima svoje granice.'' (Ruhul-meani, I/42) On je bio izvanredan govornik i erudita, u čemu mu je pomoglo čitanje knjiga i dobro poznavanje arapskog jezika, što su mu potvrdili najpoznatiji jezikoslovci poput: Sa'lebe, Ibn Hišama, Ebu Mensura el-Ezherija i drugih. Džahiz je izjavio: ''Čitao sam knjige najpoznatijih islamskih učenjaka i majstora pisane riječi, i nisam vidio da je neko imao ljepši stil od Šafije. Njegove rečenice su prave niske bisera.'' (Fahrudin er-Razi, Menakibu Šafi'ijje, str. 87.) Junus ibn Abdul-E'ala govorio je: ''Šafija je bio pravi 'čarobnjak' riječi. Kada god smo bili u njegovom društvu, bili smo opijeni njegovim riječima. Šafijine riječi bile su slađe od šećera. Njemu je Allah podario slatkorječivost, oštroumnost, izvanrednu erudiciju, jasnoću i snagu argumentacije.'' (Sijer e'alam en-nubela, X/48) Prenosi se da je imamu Šafiji rečeno: ''Opiši nam svoju strast za naukom i čitanjem knjiga?'', pa je on odgovorio: ''Kad god bih čuo samo jedno slovo ili riječ koju do tada nisam čuo, svi moji organi pretvorili bi se u uho i uživali bi u slušanju isto kao što i uho uživa.'' ''A kako opisuješ svoju čežnju za naukom?'', upitali su. On je odgovorio: ''Kao čežnju čovjeka koji zbog žudnje za bogatstvom želi da skupi što više imetka.'' Na kraju je upitan: ''Kako opisuješ svoje traganje za znanjem?'', pa je rekao: ''U traganju za znanjem bio sam poput majke koja traži nestalog sina jedinca.''
Kome Allah želi dobro, pouči ga mudrosti
Osim što je bio poznati fakih i lingvista, imam Šafija bio je i istinski mudrac i mislilac koji je ummetu ostavio u naslijeđe svoje mnogobrojne izreke koje predstavljaju neiscrpni izvor mudrosti sa kojeg se mogu napajati ljudi koji su željni istinskog znanja i spoznaje. Prenosi se da je imam Šafija rekao: ''Nakon izvršavanja farzova, nema ništa bolje od traganja za znanjem.'' Upitan je: ''Zar ni džihad na Allahovom putu?'' Odgovorio je: ''Ni džihad na Allahovom putu.'' (Es-Sunenul-kubra, str. 475) Ibn Ujejne prenosi da je Šafija rekao: ''Nikome na dunjaluku nije dato ništa bolje od nubuvveta (poslanstva), a nakon nubuvveta nikome nije dato ništa bolje od znanja, a na ahiretu nikome ne može biti dato ništa bolje od milosti i oprosta.'' Ovim je htio reći da je nauka put spoznaje onoga sa čime su došli Allahovi poslanici. Rekao je također: ''Licemjerstvo u stjecanju znanja umrtvljuje srce i porađa pakost i zlobu.'' (El-Bejheki, El-I'tikad vel-hidaje, str. 239) Šafija je mrzio licemjeran odnos prema nauci i besplodno raspravljanje. Govorio je: ''Ponižavanje nauke je da se raspravljaš sa svakim ko želi raspravu i da se prepireš sa svakim ko prepirku izaziva.'' (El-Bejheki, Menakibu Eš-Šafi'ijje, II/51) Ebu Sevr je kazao: ''Jedanput sam predložio Šafiji da napiše knjigu ili studiju o irdžau i murdžijama, pa mi je rekao: 'Okani se toga.''' (Sijer e'alam en-nubela, X/30) Rebia prenosi da je Šafija rekao: ''Da sam htio, mogao sam napisati svojim oponentima tomove knjiga kao odgovor, ali ja ne volim raspravljanje niti želim da se meni od toga bilo šta pripiše.'' (Ibid.) Međutim, kada je odgovarao na određena pitanja i raspravljao sa ljudima s ciljem da se na temelju dokaza dođe do istine, onda bi njegovi odgovori bili jasni i argumentirani. Jedanput je jedan čovjek iz Belha upitao Šafiju kako definira iman, a on mu je rekao: ''Prvo ti meni reci kako ti definiraš iman.'' Čovjek je odgovorio: ''Za mene je iman (vjerovanje) samo verbalna potvrda.'' Šafija ga je upitao: ''A šta ti je dokaz za to?'' Odgovorio je: ''Kur'anske riječi: 'Oni koji vjeruju i čine dobra djela', veznik 'i' ovdje je došao da razdvoji i napravi jasnu razliku između verbalne potvrde vjerovanja i dobrih djela koja ne ulaze u samo značenje vjerovanja.'' Tada mu je Šafija rekao: ''Je li uistinu smatraš da je 'vav' (veznik 'i') ovdje upotrijebljen kao rastavni veznik?'' ''Da'', odgovorio je. Šafija mu je onda rekao: ''U tom slučaju ti obožavaš dva boga, jednog na istoku, drugog na zapadu, jer Allah je objavio: 'Gospodar dva istoka i Gospodar dva zapada.''' Čovjek se naljutio i prigovorio Šafiji što ga svrstava među politeiste, a Šafija mu je odgovorio: ''Ti si samog sebe svrstao među politeiste.'' ''Kako?'', upitao je. Šafija mu je odgovorio: ''Tako što si rekao da je u prvom ajetu koji si citirao, glas 'vav' upotrijebljen kao rastavni veznik, što znači da bi, po tvom mišljenju, i u drugom ajetu taj glas imao istu funkciju ('Gospodar dva istoka i Gospodar dva zapada').'' Čovjek je shvatio da je pogriješio pa je rekao: ''Estagfirullah! Utječem se Allahu od onoga što sam govorio. Ja obožavam samo jednog Boga, Allaha, dž.š., i nikada više neću tvrditi da je 'vav' rastavni veznik u ajetu o imanu, već vjerujem da iman predstavlja riječ i djelo i da se smanjuje i povećava.'' (Hil'jetul-evlija, IX/110)
Etika raspravljanja kod imama Šafije
Prenosi se da je imam Šafija rekao: ''Nikada se nisam upustio u raspravu a da mi nije bio cilj nasihat, tj. savjetovanje, a ne pametovanje.'' ( Hil'jetul-evlija, IX/118) Također je rekao: ''Ja želim da svi ljudi nauče znanje iz knjiga koje sam napisao, a da ništa od toga ne pripišu meni kao zaslugu.'' (Tarihu Dimešk, 51/432) Šafija je dobro proučio i shvatio ljudsku prirodu i urođenu čovjekovu potrebu da se ističe, nadmeće i hvališe, kako dunjalučkim bogatstvom, tako isto i znanjem, i da želi da dominira i bude pobjednik u raspravama. Također je rekao: ''Nisam se raspravljao ni sa jednim čovjekom a da nisam poželio da Allah njega uputi na ispravan odgovor, niti sam se raspravljao bilo s kim a da mi nije bilo svejedno hoće li istina biti na njegovoj ili na mojoj strani.'' (Hil'jetul-evlija, IX/118) To je zbog toga što je cilj rasprave i polemike u islamu – da'va i prenošenje istine, a ne pobjeda nad protivnikom i likovanje zbog njegovog poraza. Prenosi se da je neki čovjek raspravljao sa Davudom el-Isfahanijem i onda mu rekao: ''Davude, ti si govorio to i to, i zbog toga si, Allahu hvala, postao nevjernik.'' Ovaj učenjak mu je odgovorio: ''Subhanallah, od kada je to nevjerstvo muslimana blagodat na kojoj se iskazuje zahvala Allahu, dželle šanuhu, i zbog koje bi se musliman trebao radovati. Priličnije je bilo da si u ovoj situaciji rekao: 'Nema snage ni moći osim kod Allaha, Allahovi smo i Njemu se vraćamo' (la havle ve la kuvvete illa billahi, inna lillahi ve inna ilejhi radžiun).'' Šafija nikada nije kategorički tvrdio da je njegovo mišljenje ispravno, već je govorio: ''Moguće je da moj govor koji smatram ispravnim sadrži grešku, kao što je moguće da je nečiji drugi govor ili tvrdnja koju smatram pogrešnom, ispravna i istinita.'' Samo oni koji s pogrešnim nijjetom i motivom uče nauku, mogu biti zluradi i u raspravi arogantni, jer im nije cilj da pobijedi istina, već da oni pobijede dokazujući svoju učenost pred drugima. Prenosi se da je imam Ahmed jedne prilike došao na naučni kružok koji je u Mekki vodio Sufjan ibn Ujejne. Na tom skupu bio je prisutan i Ishak ibn Rahavejh kojeg su zvali učenjak Horosana. Ahmed ibn Hanbel mu je u jednom trenutku prišao i rekao: ''Hajde sa mnom da upoznaš učenjaka kakvog nikada prije nisi imao priliku vidjeti niti upoznati.'' Zatim je sa njim otišao kod imama Šafije. Razgovarali su izvjesno vrijeme, a onda je Ishak rekao Ahmedu: ''Napustili smo kružok koji vodi čovjek (Sufjan ibn Ujejne) koji prenosi od Zuhrija, i mislio sam da ćeš me odvesti kod alima koji je poput Zuhrija, a ti si me doveo kod ovog dječaka.'' Ahmed mu je rekao: ''Ja sam ubijeđen da takvog učenjaka još nisi sreo. Nego sjedi još malo i razgovaraj sa njim. Nakon toga, Ishak je ušao u raspravu sa Šafijom oko određenih pitanja. U toku rasprave Šafija je svoje mišljenje potkrepljivao hadisima, a Ishak predajama i mišljenjima nekih učenjaka. Šafija mu je prigovorio zbog toga i rekao: ''Ne priliči ti da se tako ponašaš na ovom mjestu. Ja ti kažem rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, a ti mi proturječiš sa 'rekao je taj i taj učenjak'.'' Nakon toga Ishak je snishodljivo pogledao u svoje učenike koji su bili sa njim, pa im se obratio dijalektom koji Šafija nije razumio, rekavši nešto u smislu: ''Ovaj mladić izigrava učenjaka.'' Šafija je shvatio šta je on htio reći svojim učenicima, ali je prešutio takvo ponašanje. Međutim, iskrenog učenjaka kao što je bio Ishak, proganjalo je to što se nedolično i snishodljivo ponašao prema Šafiji, tako da se ubrzo pokajao zbog toga. O tome je on pričao: ''Kada sam malo bolje razmislio o onome što sam čuo od Šafije, shvatio sam da on zna ono što je nama promaklo. Ja se uistinu stidim Muhammeda ibn Idrisa eš-Šafije.'' Nedugo zatim on je postao sljedbenik šafijske pravne škole.'' (Tabekat eš-Šafi'ijje el-kubra, II/89-90) Upozoravajući svoje učenike na opasnost pristrasnosti i slijepog slijeđenja, Šafija im je rekao: ''Kada vam nešto kažem što niste dobro proučili i o čemu niste razmišljali, nemojte to apriori prihvatati kao tačno, jer ljudski razum često stihijski prihvata nešto kao istinu.'' (Hil'jetul-evlija, IX/124) Drugom prilikom rekao im je: ''Nikada se nisam nasmijao nekome zbog njegovog pogrešnog odgovora a da on nije, zbog toga što je njegova sujeta pogođena i ličnost povrijeđena, još čvršće prihvatio svoj stav i branio ga kao istinu.'' (Sijer e'alam en-nubela, X/99) Kao vrsni učenjak i znalac, Šafija je na taj način želio skrenuti pažnju na puteve i sredstva kojima se pridobijaju oponenti da prihvate istinu, kao i na metode i sredstva kojima se oni odbijaju i udaljavaju od istine. Pravila koja je postavio Šafija o dijalogu i načinu raspravljanja vrlo su važna i treba ih dobro naučiti kao ne bismo zapali u situaciju koju je opisao Ibnul-Dževzi, rekavši: ''Vidio sam skupinu ljudi koji sebi pripisuju znanje kako se ponašaju kao obične mase, naprimjer ako u mesdžidu u kojem se klanja po šafijskom mezhebu, namaz predvodi hanbelija i ne uči glasno bismillu, šafijski učenjaci se naljute zbog toga, a ako u mesdžidu u kojem se klanja po hanbelijskom mezhebu, klanja imam šafijskog mezheba i uči glasno bismillu, hanbelije se naljute. Ovo je sekundarno fikhsko pitanje, i oko njega postoji razilaženje kod učenjaka i svaka pristrasnost u tom pogledu znači negaciju znanja.''
Utemeljitelj usuli-fikha
Većina ljudi voli lijep ahlak, moralnost i lijepo ponašanje, i spremni su o tome hvalospjeve nizati, ali kada sami trebaju riječi u djelo pretvoriti, na prvom ispitu padnu i otkriju svoje pravo lice. Za razliku od te većine, imam Šafija pripadao je plejadi islamskih velikana koji su bili moralne vertikale i uzor svim generacijama muslimana. O tome postoje mnogobrojni dokazi iz njegovog života koji potvrđuju čistotu njegove duše i veličinu njegove moralne ličnosti, a mi ćemo navesti samo neke od tih primjera. Naime, jedne prilike je neki čovjek iz Iraka (tj. pripadnik hanefijskog mezheba) upitao imama Šafiju: ''Šta misliš o Ebu Hanifi?'' Odgovorio je: ''On je predvodnik pravne škole i istinski gospodin.'' ''A šta kažeš o Ebu Jusufu?'', ponovo je upitan. Šafija je odgovorio: ''Od svih hanefijskih učenjaka, on najbolje poznaje hadis i najviše ga primjenjuje.'' ''A šta kažeš za Muhammeda ibn Hasana?'' Odgovorio je: ''On je među hanefijskim učenjacima bio najprecizniji i najstručniji u razradi i izvođenju sporednih iz osnovnih i temeljnih pitanja.'' Na kraju je upitan: ''A šta misliš o Zuferu?'' Odgovorio je: ''On je imao najizoštreniji osjećaj za analogiju.'' (Tarihu Bagdad, XIV/246)
Istinske učenjake krasi i lijep ahlak
Imama Šafiju nije spriječilo razilaženje sa spomenutim hanefijskim učenjacima u mnogim pitanjima, da ih pohvali i istakne njihovu učenost i stručnost bez imalo zavidnosti i potcjenjivanja. To mogu učiniti samo iskreni vjernici i moralno izgrađene ličnosti. S druge strane, bogobojaznost i lijep ahlak nisu mu dozvolili da bude pristrasan prema onima kojima najviše duguje za svoje naučno napredovanje. On je studirao pred hanefijskim učenjakom Muhammedom ibn Hasanom eš-Šejbanijem, ali je i pored toga napisao djelo u kojem se studiozno bavio nekim stavovima i mišljenjima imama Muhammeda eš-Šejbanija i odgovarajući mu vjerodostojnim hadisima, izrazio svoje neslaganje sa njim. Šafijin sin je rekao: ''Nisam nikada čuo svoga oca, dok je s nekim raspravljao o šerijatskim pitanjima, da je podigao glas.'' (Es-Sujuti, Eš-Šemailu eš-šerife, str. 362.) On je dobro znao da su vikanje, galama i podizanje tona jasni predznaci i pokazatelji neuspjeha i poraza. Imam Muzeni spominje da je jedan čovjek pred Šafijom govorio za nekog prenosioca hadisa da je lažov, pa mu je imam Šafija rekao: ''Možeš li barem malo zaodjenuti svoje riječi i ublažiti njihovu grubost? Nema potrebe da kažeš taj i taj je lažov, već reci: hadisi koje prenosi taj i taj čovjek se odbacuju, a efekat je isti.'' (Fethul-mugis, I/371) Jedanput je imam Šafija prolazio tržnicom sa svojim studentima i čuo je mladića kako vrijeđa jednog učenjaka i ismijava se s njim, pa je Šafija rekao studentima: ''Suzdržite se od slušanja tih gadosti kao što se suzdržavate da ih svojim jezicima govorite, jer je slušatelj govornikov saučesnik. Znajte da pokvarenjak gleda da uzme najružniju i najgoru stvar iz svoje 'posude' želeći je staviti u vašu 'posudu'.'' (Hil'jetul-evlija, IX/123) Imam Šafija imao je prefinjen i istančan osjećaj za lijepu riječ jednako kao i za lijepo ponašanje, što svjedoči i sljedeća predaja. Naime, prenosi se da je Rebia rekao: ''Razbolio se imam Šafija i otišao sam ga posjetiti. Kada sam ušao kod njega, rekao sam: ''Allah osnažio tvoju slabost!'' (Htio je vjerovatno reći: ''Allah ti dao snagu nakon slabosti.'') A on mi je odgovorio: ''Ebu Muhammede, kada bi Allah osnažio moju slabost, to znači da bi mi to bio kraj.'' Rekao sam: ''Ja nisam želio ništa loše.'' Odgovorio je: ''I da si ti molio Allaha protiv mene, ja znam da nisi želio ništa osim dobro, ali si se tako izrazio.'' (Hil'jetul-evlija, IX/120) Ovo znači da se ljudima ne sudi po onome što kažu, već po onome što time namjeravaju i žele, ali je i pored toga imam Šafija upozorio Rebiu da obrati pažnju na svoje izražavanje i upotrebu riječi. Od Rebie se također prenosi da je rekao: ''Čitao sam pred imamom Šafijom njegovu knjigu Er-Risala trideset puta, i prilikom svakog čitanja, Šafija je ispravljao i korigirao neke svoje navode, a trideseti put, nakon što je ponovo našao neke greške, rekao je: 'Allah hoće da nijedna knjige ne bude bez greške osim one koju je On objavio, tj. osim Kur'ana.'''
O plemenitosti i čovječnosti
Imam Šafija bio je izuzetno poznat po svojoj plemenitosti, čovječnosti i uljudnosti i o tome je mnogo govorio. Prenosi se da je on rekao: ''Ko želi da mu Allah podari lijep završetak, neka ima lijepo mišljenje o ljudima.'' (Tehzibul-esma', I/76) Zatim: ''Čovječnost se temelji na četiri vrline: lijepom ahlaku, altruizmu (darežljivosti), poniznosti i pobožnosti.'' (Sijer e'alam en-nubela, X/98) Rekao je također: ''Loša li je poputnina za ahiret neprijateljstvo prema ljudima.'' (Tarihu Dimešk, 51/411) Neki čovjek je tražio savjet od imama Šafije, pa mu je Šafija rekao: ''Allah te je stvorio slobodnim i budi onakav kakvim te je Allah stvorio.'' (Tehzibul-esma', I/77) Imam Šafija i njegovi savremenici nisu bukvalno razumijevali niti tumačili termin sloboda, već su govorili: ''Sloboda je plemenitost i bogobojaznost, pa ko posjeduje te dvije osobine, on je istinski slobodan čovjek.'' Također je govorio: ''Plemenitost i hrabrost su ukrasi slobodnih ljudi.'' (Tehzibul-esma', I/76) ''Kada bi čovjek uspio sebe moralno izgraditi tako da bude, narodski rečeno, prav k'o strijela, opet bi bilo ljudi koji bi mu se iz inata suprotstavljali.'' Prenosi se da su se dvojica ljudi prepirali pred Šafijom, pa je on rekao jednom od njih: ''Ti nikada ne možeš postići da svi ljudi budu s tobom zadovoljni, zato popravi ono što je između tebe i Allaha, i ako to uspiješ, onda ti neće naškoditi ono što ljudi o tebi misle.'' (Imam Ahmed, Ez-Zuhd el-kebir, II/105) Poznato je, kako stoji u njegovoj biografiji, da se imam Šafija družio i sa sufijama i da ih je savjetovao u vezi njihovog pretjerivanja u vjeri i zapostavljanja sunneta. Međutim, i pored toga, on je također spomenuo da se u nekim stvarima okoristio od druženja sa njima. Između ostalog, on je često spominjao izreku sufijskih šejhova: ''Vrijeme je poput sablje, ako ga ne iskoristiš u dobru, ono će tebe iskoristiti u zlu.'' Što se tiče njegove plemenitosti i darežljivosti, dovoljno je kazati da je imam Šafija u tri navrata ostao potpuno bez imetka, jer je sav imetak podijelio svojim siromašnim studentima. Zato nije čudo što je bio cijenjen i omiljen i kod običnog svijeta i kod učenjaka poput Ahmeda ibn Hanbela i drugih. Čak je Jahja ibn Muin zamjerio imamu Ahmedu što je pretjerano hvalio Šafiju i što je pristao, kako bi se sa njim što više družio, da vodi njegovog magarca. Na takve primjedbe Ahmed mu je odgovarao: ''Okani se svojih neutemeljenih primjedbi, već dok ja držim njegovog magarca za povodac, ti ga drži za rep, ako želiš da se družiš sa Šafijom i naučiš fikh.''
Zanimljivosti iz života muslimana u Šafijino vrijeme
Njegovi studenti prenijeli su neke zanimljivosti i zgode iz svakodnevnog života ljudi toga vremena, a koje je imam Šafija bilježio ili im pričao. Evo nekoliko takvih zanimljivosti. Imam Šafija ispričao nam je sljedeće: ''U Medini sam vidio tri čudne stvari koje nikada prije nisam vidio: vidio sam čovjeka kojeg je kadija proglasio bankrotom samo zbog jednog pregršta jezgre (proglašavanje bankrotom od strane kadije podrazumijeva zabranu raspolaganja imovinom, te prodaju imovine kako bi se vratio dug). Zatim, vidio sam čovjeka koji je pješice obilazio kafane i podučavao pjevanju kafanske pjevaljke, a kada bi došao u džamiju, klanjao bi sjedeći. I vidio sam čovjeka koji je lijevom rukom pisao brže nego njegovi takmaci desnom.'' (Tarihu Dimešk, V/172) Na jednom drugom skupu, imam Šafija je ispričao: ''Jedan trgovac iz Medine poslao je svog slugu da mu kupi uže od tri metra dužine, pa je sluga upitao: ''Gazda, rekao si da uže treba biti dugo tri metra, a koliko treba biti široko?'' Trgovac se naljutio i rekao: ''Široko je koliko i moje iskušenje s takvim slugom.'' (Sijer e'alam en-nubela, VI/239)
Potvora za šiizam
Imam Šafija, kao ni njegovi prethodnici, nije bio pošteđen kleveta i potvore. Naime, nekolicina studenata koji su se razišli sa njim i napustili njegova predavanja, potvorili su ga za šiizam. To je Šafiji teško palo, jer je bio nemjerljivo daleko od šiitske interpretacije islama, pa je svoju tugu u stihovima izrazio:
Konjaniče, zastani kod Muhassaba na Mini
i pozovi onoga koji stoji u Hajfinoj blizini
u zoru kad se hadžije prema Mini sliju
k'o valovi Eufrata kad se nakon silnog sudara u rijeku uliju,
i reci im:
Ako voljeti porodicu Muhammedovu znači rafidija (šiija) biti
ja džinne i ljude za svjedoke pozivam da ću kao rafidija umrijeti.
Kada je o tome obaviješten Ahmed ibn Hanbel, rekao je: ''Ne znam šta oni govore, ali ja o imamu Šafiji znam samo dobro. Zapamtite, kada Allah nekom čovjeku podari znanje, a uskrati ga njegovim savremenicima, da se kod njih pojavi zavidnost i onda mu pripisuju i ono od čega je on u potpunosti čist.''
Potvora za i'tizal
Osim za šiizam, imam Šafija bio je potvoren i za ilmul-kelam i pripadnost sekti mu'tezila, samo zbog toga što je jedan od njegovih profesora i šejhova bio i mu'tezilski učenjak Ibrahim ibn Jahja i to u vrijeme Šafijinog boravka u Medini gdje je slušao predavanja imama Malika. Naime, imam Šafija je za vrijeme svog boravka u Egiptu, hadise koje je prenosio Ibrahim ibn Ebi Jahja prihvatao kao vjerodostojne i prenoseći od njega govorio je: ''Pričao mi je Ibrahim ibn Ebi Jahja, ili pričao mi je pouzdan čovjek...'' Međutim, taj Ibrahim ibn Ebi Jahja je kod ostalih muhaddisa bio odbačen kao nepouzdan prenosilac hadisa. Pošto je Ibrahim ibn Ebi Jahja bio mu'tezil, zlonamjernici i zavidnici iskoristili su tu činjenicu da Šafiju povežu sa tom sektom. Kao odgovor u Šafijinu odbranu, dovoljno je kazati da je on bio učenjak koji je najviše kritizirao ilmul-kelam, mu'tezile i njihove akaidske stavove. Govorio je: ''Što se mene tiče, ja bih naredio da se sljedbenici ilmul-kelama bičuju štapovima od palminih grana, a zatim da se stave na deve i vode po trgovima, a da telal koji bi išao ispred njih, obznani narodu: 'Ovo je kazna za one koji su ostavili Kur'an i sunnet, a prihvatili ilmul-kelam (filozofiju).''' (Hatib El-Bagdadi, Šeref ashabil-hadis, str. 78.) Osim toga, on je, za razliku od mu'tezila, potvrđivao Allahu lijepa imena i svojstva savršenstva kojima je Uzvišeni sebe opisao i u tome se u potpunosti držao slova Kur'ana, sunneta i prakse prvih generacija ummeta. O njegovom dosljednom slijeđenju Kur'ana i sunneta svjedoči i sljedeća predaja. Prenosi se da je imam Buharija rekao: ''Čuo sam El-Humejdija kada je rekao: 'Bili smo kod imama Šafije kada mu je došao neki čovjek i postavio pitanje na koje je Šafija odgovorio: 'Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, o tome su rekli to i to...' Čovjek je upitao: 'A šta ti kažeš o tom pitanju?' Odgovorio je: 'Subhanallah, nisam ja svećenik u crkvi ili sinagogi pa da donosim zakone i propise. Ja ti kažem rekli su Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, a ti me pitaš šta ja kažem o tome.''' (Ibn Ebil-Izz el-Hanefi, Šerh el-akide et-Tahavijje, str. 399.) Zanimljivo je da imam Šafija nije bio pošteđen ni kritika od strane nekih malikijskih učenjaka, jer su oni očekivali da će Šafija, nakon što je otišao u Egipat, raditi na širenju malikijskog mezheba. Međutim, on to nije učinio, već je napisao knjigu u kojoj je otvoreno iznio svoje suprotstavljanje nekim stavovima imama Malika, kao što je pitanje mezheba stanovnika Medine koji je kod imama Malika predstavljao idžma' ili konsenzus. Imam Šafija imao je drugačije mišljenje, pa je o tome rekao: ''Ono što stanovnici Medine prenose od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, to smatram hadisom, a ono što stanovnici Medine kažu od sebe, to smatram idžtihadom (pravničkim promišljanjem) u kojem se može potrefiti, ali i pogriješiti.''
Utemeljitelj usuli-fikha
Imam Šafija bio je dokaz (hudže) u šerijatskoj znanosti i to su mu potvrdili učenjaci njegovog doba i smatrali su ga izvorom i autoritetom na čije su se znanje i pravne decizije pozivali. Osim toga, on je utemeljitelj posebne naučne discipline koja je dobila ime usuli-fikh (teorija islamskog prava). Islamski učenjaci spominju sljedeće razloge koji su naveli Šafiju na taj veličanstveni poduhvat koji mu je ovjekovječio ime:
-Relativno velika vremenska distanca između Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i imama Šafije;
-Unošenje novih riječi i metoda u arapski jezik;
-Šafijino djelovanje u vremenu kada se sve više produbljivao jaz i razilaženje između dvije škole: tradicionalističke (ehlul-hadis) u Medini i racionalističke (ehlur-r'ej) u Iraku, što ga je podstaklo da ''registrira'' nauku usuli-fikh kako bi mudžtehid upoznao pravila i paradigme koje će imati na umu kod izvođenja šerijatskih propisa;
-Mnoštvo novih pojava, slučajeva i situacija usljed ekspanzije islama i širenja teritorije islamske države, te miješanje i upoznavanje Arapa sa drugim narodima i njihovim običajima, a uz sve to, nepostojanje jasnih i eksplicitnih rješenja u Kur'anu i sunnetu za novonastale situacije i pitanja. Zbog toga je neophodno bilo korištenje analogije (kijas) kako bi se novonastala situacija i pitanje uporedili sa sličnim propisom o kojem su se Kur'an i sunnet eksplicitno odredili.
Najveći Šafijin doprinos u tom pogledu bila je njegova knjiga ''Er-Risala''. To je temeljno djelo iz usuli-fikha u kojem je Šafija postavio pravila na osnovu kojih će fakih izvoditi propise na temelju Kur'ana i sunneta. Risalu još nazivaju i arapska logika koja je pandan grčkoj logici čiji je utemeljitelj Aristotel. Imam Šafija ukazao je na to da je nauka usuli-fikh (teorija islamskog prava, fundamentalno pravo), zapravo arapska logika, s obzirom na to da su se Arapi smatrali najinteligentnijim i najpronicljivijim narodom kojem je svojstveno logičko rasuđivanje. Ovim je on učinio veliki hizmet islamu i muslimanima, a posebno je učinio mnogo na približavanju tradicionalističke i racionalističke škole. Imam Šafija je svojom Risalom približio jedne drugima, objasnio je status slabog (daif) hadisa te da se on ne može koristiti kao dokaz u vjeri, i time je sačuvao mnoge tradicionaliste od upadanja u grešku i izvođenja propisa na temelju slabog hadisa, što su neki od njih već činili, a također je spasio racionaliste i ukazao im na pogubnost donošenja propisa na temelju neispravne analogije i postavio pravila i temelje za jednu novu, umjerenu školu koja je zauzela srednji stav između ove dvije. To zapravo i nije čudo kada se uzme u obzir da je on u mladosti učio pred imamom Malikom, a on je bio vođa tradicionalističke škole, a nakon toga učio je pred Muhammedom ibn Hasanom eš-Šejbanijem, koji je bio jedan od imama racionalističke škole. Govoreći o pionirskom poduhvatu imama Šafije, hafiz Ibn Hadžer, rekao je: ''Vođstvo u fikhu u Medini pripadalo je imamu Maliku ibn Enesu, a Šafija je boravio u Medini i učio pred njim, a vođstvo u fikhu u Iraku pripadalo je Ebu Hanifi, a imam Šafija je učio pred njegovim učenikom Muhammedom ibn Hasanom, tako da je sabrao i objedinio znanje i jedne i druge škole i to je iskoristio da utemelji znanost usuli-fikh i postavi jasna pravila, što je oduševilo sve islamske učenjake, a Šafiji donijelo ugled i slavu.'' (Tevali te'sis, str. 73.) Ono što je također karakteristično za imama Šafiju jeste činjenica da je on imao stari i novi mezheb. Njegovi stavovi dok je boravio u Iraku umnogome se razlikuju od njegovih stavova iz vremena njegovog boravka u Egiptu. Važno je znati zbog čega su se desile te promjene i šta je utjecalo na Šafiju da promijeni svoje stavove. Ovdje ćemo spomenuti neke od razloga:
-Idžtihad – učenjak ostaje mudžtehid do svoje smrti i stalno traga za novim rješenjima, a idžtihad sam po sebi je ibadet. U tom smislu su i riječi Uzvišenog: ''Obožavaj Allaha sve do svoje smrti'' (Hidžr, 99). Idžtihad spada u temelje vjere ili aksiome koji se ne mijenjaju iako su rezultati idžtihada podložni promjenama shodno vremenu i situaciji u kojoj se živi.
-Šafija je u Egiptu slušao od tamošnje uleme i od njih je saznao mnoge hadise koje do tada nije znao. Posebno se okoristio slušajući učenike El-Lejsa ibn Sa'da koji je bio prijatelj imama Malika, od kojih je uzeo mnogobrojne predaje koje su utjecale na promjenu stava po određenim pitanjima i to je on dodao svom starom mezhebu.
-Imam Šafija je vremenom sazrijevao i intelektualno napredovao i stekao ogromno iskustvo družeći se sa različitim učenjacima. Imam Ahmed je upitan: ''Da li su ti draže Šafijine knjige koje je pisao u Iraku ili one u Egiptu?'' Odgovorio je: ''Ja vam preporučujem knjige koje je pisao u Egiptu, jer su one puno preciznije i naučno utemeljenije.'' ( Tarihu Dimešk, 51/366)
Imam Šafija je na bolji svijet preselio 204. Godine po Hidžri u 54. Godini. Iako je kratko živio na dunjaluku, iza sebe je ostavio ogromnu riznicu znanja i mudrosti kojom je zadužio cijeli islamski ummet. Neka ga Allah nagradi najljepšom nagradom za njegov hizmet islamu i muslimanima i proživi u društvu poslanika, šehida i učenjaka!
What can my enemies do to me? My Paradise is in my heart, it is with me wherever I go. To imprison me is to provide me with seclusion, to send me to exile is to send me away in the path of Allah and to kill me is to make me a martyr. (Ibn Taymeeyah)
What can my enemies do to me? My Paradise is in my heart, it is with me wherever I go. To imprison me is to provide me with seclusion, to send me to exile is to send me away in the path of Allah and to kill me is to make me a martyr. (Ibn Taymeeyah)
petak, 26. studenoga 2010.
0 komentari