PRIČE POZNATE POD IMENOM
ISRAILIJATI
- NASTANAK I PROPIS ISRAILIJATA -
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog
Hvala i zahvala Uzvišenom Allahu, dželle še’nuhu, Koji sve u mjeri stvori i odredi, Koji mu’mine Pravim putem uputi, a kafirima bolnu kaznu priredi. Neka su salavat i selam na Njegovog odabranog roba i Poslanika, Muhammeda Ibn Abdullaha, sallallahu alejhi ve sellem, na one koji su se prihvatili Njegove upute, koji se drže Sunneta i na sve sljedbenike do Sudnjega Dana.
ISRAILIJATI: su priče (vijesti) koje se prenose od Ehlul-Kitabija (Kršćana i Jevreja) drugim putem, mimo puta kojim je prenesen i dostavljen Kur'an i Sunnet Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kao što su priče koje se prenose i bilježe od Ka'ba El-Ahbara (koji je bio od Jevreja te nakon što je primio islam, on je nastavio da priča i prenosi priče od svoga naroda) i Vehba Ibn Munebiha, koji je također pričao i prenosio događaje od Jevreja (Benu Israil) i drugih.
Neophodno je napomenuti da skoro ne postoji niti jedan Tefsir iz kategorije Tefsira Bil El-Me'sur (tefsiri koji su isključivo oslanjali na vjerodostojne predaje), a da u njima nisu zastupljene priče ovog karaktera odnosno ISRAILIJATI, tako da su neki pomislili da su ove priče (ISRAILIJATI) izvor od izvora tefsira, odnosno od izvora na kojem je utemeljena nauka o Kur'anu – TEFSIR. Ovakvu stav spram ovih priča ne bi prihvatile potonje generacije i učenjaci da nisu vidjeli određenu dozu popuštanja po ovome pitanju kod ashaba i tabina, Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kao što su: Abdullah Ibn Amr Ibn As, Ebu Hurejre, radijallahu anhum kao i drugih.
ŠTA JE OSNOVA, ZNAČENJE I PROPIS ISRAILIJATA?
Osnova po ovom pitanju vraća se na predaju i vjerodostojan hadis od Abdullaha Ibn Amra, radijallahu anhu, u kome stoji da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:
عَنْ عَبْدِ اللَّهِ بْنِ عَمْرٍو أَنَّ النَّبِيَّ صَلَّى اللَّهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ قَالَ: بَلِّغُوا عَنِّي وَلَوْ آيَةً وَحَدِّثُوا عَنْ بَنِي إِسْرَائِيلَ وَلَا حَرَجَ وَمَنْ كَذَبَ عَلَيَّ مُتَعَمِّدًا فَلْيَتَبَوَّأْ مَقْعَدَهُ مِنْ النَّارِ.
"Prenesite od mene pa makar i ajet, i pričajte (prenosite) priče od sinova Israilovi (Benu Israil) – za to nema smetnje, a onaj ko bude slagao na mene, neka pripremi sebi mjesto u vatri."[1]
Iz hadisa se razumije da je zabrana prenošenja događaja od Benu Israil bila na snazi (ili su to tako ashabi, radijjallahu anhum, smatrali) sve dok Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije rekao ovaj hadis, odnosno riječi: „I pričajte (prenosite) od Benu Israil – za to nema smetnje…“ koje su ustvari značile dozvolu ili olakšicu spomenute stvari.
A također, ovo je bila olakšica za ono što su ashabi razumjeli iz riječi Allaha, azze ve dželle:
ﭧ ﭨ ﮇ ﯖ ﯗ ﯘ ﯙ ﯚ ﯛ ﯜ ﯝﯞ ﯟ ﯠ ﯡ ﯢ ﯣ ﯤ ﯥ ﯦ ﮆ العنكبوت: ٥١
„A zar im nije dosta to što Mi tebi objavljujemo Knjigu koja im se kazuje; u njoj je, doista, blagodat i pouka narodu koji vjeruje.“
Spomenutim ajetom Aiša, radijallahu anha, je također dokazivala zabranu uzimanja kao poklon nečega od knjiga Benu Israila.[2]
Abdullah Ibn Abbas, radijallahu anhu, imao je običaj da kaže:
„O skupe muslimana, kako možete da pitate Ehlu Kitabije o nečemu, a vi imate knjigu koju je Allah objavio vašem Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, koja je najvjerodostojnija predaja o vašem Gospodaru, nije pomiješana sa nečim drugim, a prethodno vas je Allah obavijestio o tome kako su Ehlu Kitabije promijenili i zamijenili knjige od Allaha, mijenjajući to svojim rukama i govoreći: „Ovo je od Allaha, kako bi ostvarili neznatnu materijalne koristi?“ Tako mi Allaha, nismo vidjeli niti jednog od njih da vas pita o onome što je vama objavljeno!“[3]
Od Murra El-Hendanija prenosi se da je rekao: Jedne prilike došao je Ebu Kurre El-Kindijj do Abdullah Ibn Mesuda, radijallahu anhu, sa knjigom sa područja Šama, te mu je dade. Vidjevši šta se nalazi u njoj Ibn Mesud, naredi da se knjiga uništi potom reče: „Doista, uništilo je one koji su bili prije vas slijeđenje knjiga koje su bili date onima prije njih, a ostavljanje svoje knjige (knjige koja je njima objavljena).“[4]
Ili pak, ovo je olakšica za zabranu koju je izrekao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, Omeru, radijjallahu anhu, u predaji koji bilježi Džabir Ibn Abdullah, radijjallahu anhu: Jedne prilike Omer Ibn Hattab, je prepisao stranicu iz Tevrata na arapski jezik, te je to počeo da čita u prisustvu Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a čije lice se promjeni čuvši šta Omer čita. Vidjevši to, jedan od prisutni ensarija reče: Teško tebi o sine Hattabov, zar ne vidiš lice Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem? Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: „Ne pitajte Ehlu Kitabije ni o čemu, jer doista oni vas neće uputiti a već su u zabludi, a vi možete samo da zaniječete istinu ili pak da povjerujte u batil (neistinu), tako mi Allaha, kada bi Musa bio među vama, njemu ne bi bilo dozvoljeno ništa osim da me slijedi.“[5]
Ovaj hadis je jasna zabrana pitanja i uzimanja od Ehlu Kitabija i to iz dva razloga:
- Allah je učinio neovisnim ovaj ummet onim što je objavio Allahovu Poslaniku Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, od znanja i upute, kao i da je ovaj vjera (Šerijat) derogirajuća za sve one prethodne.
- Ono što se nalazi kod Kršćana i Jevreja, nemoguće je napraviti granicu između istine i laži, iz razloga što su oni svojim rukama dodali i promijenili.
Sve navedeno utjecalo je na ashabe da imaju određenu dozu nesigurnosti po pitanju uzimanja od Ehlu Kitabija (kao što to potvrđuju riječi Aiše, Ibn Abbasa i Ibn Mesuda) sve dok Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije otklonio njihovu nesigurnost gore spomenutim hadisom, no oni su ostali oprezni po pitanju ove stvari iz razloga koji su doveli do zabrane ove stvari u prvom momentu.
Nakon ovih događaja ashabi, radijallahu anhum, su dozvolili prenošenje priče od Ehlu Kitabija, koje je zaista bilo uske i skučene forme, kao i to da su ograničili te priče sa nekoliko stvari:
- Da priče koje se prenose od Ehlu Kitabija budu ograničene i malobrojne (samo u slučaju kada ne bude drugih vijesti).
- Da se te priče prihvaćaju samo od muslimana koji su bili prije islama od Ehlu Kitabija, kao što su: Abdullah Ibn Selam, Ka'b El-Ahbar… a nikako od onih koji su ostali na svojoj nevjeri i prenose priče od svećenika i rabina – osnova kod njih je da su promijenili i izmijenili svoju vjeru a i knjige.
Kršćanima i Jevrejima bilo je dato znanje, no oni su skrenuli i ostavili to znanje te su u zabludu otišli, no oni nisu kao ostali kafiri, a ovo i Kur'an potvrđuje na nekoliko mjesta:
ﭧ ﭨ ﮇ ﭑ ﭒ ﭓ ﭔ ﭕ ﭖ ﭗﭘ ﭙ ﭚ ﭛ ﭜ ﭝ ﭞ ﭟ ﭠ ﮆ البقرة: ١٤٦
„Oni kojima smo dali Knjigu znaju Poslanika kao što sinove svoje znaju, ali neki od njih doista svjesno istinu prikrivaju.“
Kao i riječi:
ﭧ ﭨ ﮇ ﭰ ﭱ ﭲ ﭳ ﭴ ﭵ ﭶ ﮀ ﮆ المائدة: ٤٣
„A otkud da oni traže od tebe da im sudiš kad imaju Tevrat, u kome su Allahovi propisi?“
Naprotiv, rekao je Allah, azze ve dželle, svome Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem:
ﭧ ﭨ ﮇ ﮭ ﮮ ﮯ ﮰ ﮱ ﯓ ﯔ ﯕ ﯖ ﯗ ﯘ ﯙ ﯚﯛ ﯥ ﮆ يونس: ٩٤
„Ako sumnjaš u ono što ti objavljujemo, upitaj one koji čitaju Knjigu, prije tebe objavljenu.“
Također, Allah subhanehu ve te'ala, potvrdio je iskrenost Allahova Poslanika, kao i ono s čim je došao riječima:
ﭧ ﭨ ﮇ ﭗ ﭘ ﭙ ﭚ ﭛ ﭜ ﭝ ﭞ ﭟ ﭠ ﭡ ﮆ الرعد: ٤٣
„Reci: "Meni i vama dovoljan će biti kao svjedok Allah, i Onaj koji zna šta je Knjiga".
I kaže:
ﭧ ﭨ ﮇ ﮢ ﮣ ﮤ ﮥ ﮦ ﮧ ﮨ ﮩ ﮪ ﮫ ﮬ ﮭ ﮮ ﮯ ﮰ ﮱ ﯓ ﯔﯕ ﯖ ﯗ ﯘ ﯙ ﯚ ﯛ ﯜ ﮆ الأحقاف: ١٠
„Reci: "Kažite vi meni šta će s vama biti ako je Kur'an od Allaha, a vi u nj nećete da vjerujete, i ako je jedan od sinova Israilovih posvjedočio da je i on od Allaha, pa on povjerovao, a vi se uzoholili". Allah, zaista, neće ukazati na pravi put narodu koji sebi nepravdu čini.“
Stoga, ono sa čim dođu muslimani osnova je da je to istina i u skladu sa onim s čim je došao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, a sve ovo zahvaljujući primjerima i spojenim lancima prenosilaca do kojih smo došli.
- Ashabi Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nisu uzimali ove predaje samo onako bez da su to prethodno provjerili i potvrdili, pa čak i od onih koji su primili islam na šta upućuje i ove predaje:
Od Saiba Ibn Jezida se prenosi da je rekao: Čuo sam Omera Ibn Hattaba kako kaže Ka'bu: „Ili ćeš ostaviti kazivanje o Benu Israil, ili ću te pripisati zemlji Majmuna.“[6]
Od Seid Ibn Džubejra, radijjallahu anhu, se prenosi da je rekao: Rekao sam Ibn Abbasu: Nevf El-Kibalijj[7] smatra da Musa koji je živio u vremenu Benu Israil (njihov suvremenik) nije isti Musa koji je sreo Hadra. Na to reče Ibn Abbas, radijjallahu anhuma: „Slagao je Allahov neprijatelj, jer sam ja doista čuo Ubejja Ibn Ka'aba kako kaže: Čuo sam Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako kaže: „Ustao je Musa, alejhi selam, kao hatib (govornik) među sinovima Benu Israila...“ i spomenuo je hadis.[8]
Sve ovo navedeno je samo jedan mali dio iz onoga što se prenosi od ashaba, radijjallahu anhum, i njihovog ophođenja spram Israilijata, odnosno njihov stav bio je: Osnova u ovim predajama jest da se one stavljaju na prizmu Kur'ana i Sunneta – pa što bude u skladu ova dva izvora biva prihvaćeno, dok suprotno tome sve što je u protivriječju Kur'ana i Sunneta to se odbija.
Ovo su dva načina ophođenja spram Israilijata, ostaje treći način odnosno treća grupa Israilijata, ona koja nije niti jedna od ove gore dvije spomenute kategorije, dakle vijest biva takve prirode da niti potvrđuje ono sa čim su došli Kur'an i Sunnet, a niti to negira – nema osnovu u ova dva izvora vjere. U ovome vidu vidjeli smo da su pojedini ashabi bili popustljivi, jer ova vijest obuhvata i ispravno mišljenje i ako to nije moguće da se dokaže u svakom slučaju.
Primjer ovomu jeste ono što je pričao Abdurrahman Ibn Hatib: „Jedne prilike sjedili smo sa Ka'b El-Ahbarom u mesdžidu dok nam je on pričao. Potom je ušao Omer Ibn Hattab, radijallahu anhu, sjeo pokraj skupljenog naroda i rekao: „Teško tebi o Ka'be, pričaj nam nešto od čega će naša srca da se uplaše!“ Ka'b reče: Tako mi onoga u čijoj ruci je moja duša, doista će se džehennemska vatra primaći na Sudnjem danu, sa kojom će se čuti njeno buktanje (ispuštat će zastrašujuće zvukove), tako kada se potpuno primakne ispustit će takav krik (zvuk), Allah nije stvorio niti jednog poslanika, iskrenoga, a niti šehida koji neće tom prilikom pasti na koljena, tako da će kazati svaki poslanik, iskreni i šehid: Gospodaru ja danas samo odgovaram za sebe! I kada bi ti o sine Hattabov imao pri sebi dijela koliko je kod sedamdeset poslanika, opet bi pomislio da se nećeš spasiti, na to reče Omer, radijjallahu anhu: „Doista to je težak dan.“[9]
Ova predaja je ispravna sa strane značenja rečenica, i ako iman (vjerovanje) u stvari koje su precizno pojašnjene u ovoj predaji bivaju vraćene na prizmu Kur'ana i vjerodostojnog Sunneta Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, te stoga ovakve predaje se niti uzimaju kao ISTINA, a niti se utjeruju u laž tj. ne smatraju se LAŽIMA, jer moglo bi se desiti da se istina utjeruje u laž ili u suprotnom, laž stavlja na stepen istine.
Također, uputa ashabima od strane Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, po ovom pitanju bila je jasna i nedvosmislena, bilježi se nekoliko hadisa na ovu temu, a od njih je i hadis Ebu Hurejre, radijjallahu anhu, u kome stoji: Ehlu Kitabije su imale običaj da čitaju Tevrat na Hebrejskom jeziku, nakon čega bi sve to pojašnjavali na Arapskom jeziku okupljenim muslimanima. Vidjevši to rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: „Nemojte u laž utjerivati Ehlu Kitabije, a nemojte im ni vjerovati, vi recite: Mi vjerujemo u Allaha i ono što je nama objavljeno (spušteno).“[10]
SKRAĆENA VERZIJA GOVORA O ISRAILIJATIMA U OČIMA ASHABA, RADIJALLAHU ANHUM:
1. Vijest koja je došla u Kur'anu ili Sunnetu, a koju također potvrđuje priča (obavijest) iz Benu Israil (Israilijat) – prihvata se i ona je ISTINA.
2. Vijest koja je došla u Kur'anu ili Sunnetu, a njoj se suprotstavlja vijest (priča) iz Benu Israil (Israilijat) – odbija se i ona je LAŽ.
3. Vijest koja nema osnovu u Kur'anu niti u Sunnetu, te također nije u protivriječju sa ova dva izvora Šerijata – ne uzima se kao da je ISTINA, a niti se odbacuje kao LAŽ.
Ovoga stavu su bili ashabi i ta'bini kao i većina njihovi učenika, poput učenika Ibn Abbasa, radijjallahu anhuma, ukoliko bi se izdvojio tefsir Mudžahida, vidjeli bi smo zasigurno da su ove predaje (Israilijati) doista malo zastupljeni u tefsirima poznatim pod imenom „TEFSIR BIL ME'SUR“, no desilo se pojava šireg razumijevanja ovih vijesti kao kod neki ashaba: Ka'b El-Ahbar, Vehba Ibn Munebbiha, Šehr Ibn Havšeba, Nevfa El-Bikalijja, Tubia Ibn Amira El- Himrija, kao i Muhammed Ibn Ishaka autora poznatog dijela: SIRA Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, te Abdulmelika Ibn Abdulaziza Ibn Džurejdža.
Povođenje za stavom kojeg su zauzeli većima ashaba, radijjallahu anhum, bio je znak opreznosti i čuvanja od lažni vijesti koje su prenošene tim putem, kao što su one koje su prenosili o poslanicima i njihovim mehanama, kao i o početku stvaranja svijeta koje je ispunjeno lažima i izmišljotinama.
Nema sumnje da ono što se bilježi u ispravnim tefsirima od israilijata nije na stepenu onoga o čemu nas je obavijestio Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, nego to biva na stepenu dokazivanja recimo značenja riječi sa strane jezika i slično tomu. No, kod određene skupine ljudi ove vijesti (Israilijati) su na stepenu određeni dokaza, što je bez sumnje velika greška. Israilijat samo po sebi nije ispravan sve dok ne dođe za to potvrda u Kur'anu ili Sunnetu, odnosno on biva prihvaćen tek nakon što postoje drugi dokazi koji ga stavljaju na stepen validnog.
Islamski učenjaci su u svim vremenima upozoravali na ovakve predaje i vijesti, odnosno da one ne smiju biti zastupljene u islamskim knjigama, a posebno ne u tefsirima, kao što su upozorili na opasnost prenošenja i širenja izmišljeni (Mevdu) i slabi (Daif) hadisa.
Rekao je Ebu Bekr Ibn Ajjaš: rekao sam A'mešu: „Šta je njima oni daju prednost tefsiru Mudžahida? On reče: „Oni su smatrali da je on pitao i uzimao od Ehlu Kitabija!“[11]
Rekao je Islamil Ibn Ebi Evejs: čuo sam svoga daidžu Malik Ibn Enesa, kada ga je upitao neki čovjek o Zeburu Davuda, alejhi selam, pa mu je rekao: „Šta te je u neznanje odvelo? Zašto si posrnuo? Zar nama nije dovoljno ono što se prenosi od Nafije a on od Ibn Omera, a on od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem?! Mi se nismo pozabavili sa vjerodostojnim predajama koje su između nas i vremena Davuda, alejhi selam.“[12]
Spominjanje ovakvi predaja u knjigama kao što su Tefsiri ne donosi veliku korist, osim da se spomene kao primjer manjkavosti takvih predaja.
Rekao je hafiz Ibn Kesir, rahmetullahi alejhi: „Neophodno je da se zna da većina onoga o čemu oni govore je laž i izmišljotina, jer su oni sami upali u izvrtanje i mijenjanje, kao i pogrešno tumačenje, a ono čega je ponajmanje u njima jeste istina, dok na posljetku nema velike koristi od njih i da su vjerodostojne predaje.“[13]
Iz svega rečenog vidimo kolika je laž i potvora rečena na islamsku ulemu, a posebno Mufesire (komentatore Kur'ana) od strane zapadnih orijentalista koju su kazali: “ Israilijati su izvor od izvora tefsirkse nauke kod muslimana.“
Sve ove optužbe su upućene od onih koji žele da svoju zabludu podijele sa drugima ili ubace drugima kako ne bi bili sami na otoku koji zasigurno tone.
Ja molim Allaha, azze ve dželle, da nas zadovolji sa onim što je On, subhanehu ve te'ala, objavio, i čemu nas je podučio Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, od ove ispravne i sačuvane vjere – A ON JE SVEMU KADAR.
Moja posljednja dova je:
HVALA ALLAHU GOSPODARU SVIH SVJETOVA!
[1] Hadis bilježi imam Buhari pod brojem 3274, imam Ahmed pod brojem 6486 i 6888, imam Tirmizi pod brojem 2669 i rekao je: Hadis je Hasenu Es-Sahih.
[2] Bilježi Ibn Ebi Hatim u Tefsiru pod brojem 17381
[3] Vjerodostojna predaja koju je zabilježio imam Šafija u dijelu EL-Umm pod brojem 538/12, i imam Buhari pod brojevima 2539, 6929, 7085
[4] Vjerodostojna predaja koju je zabilježio Ed-Daremi pod brojem 483
[5] Hadis Hasen bilježi ga imam Ahmed pod brojem 14631 i 15156, kao i Daremi pod brojem 441
[6] Bilježi Ebu Zur'a Ed-Dimeški u dijelu Tarih pod brojem 544/1 sa ispravnim lancem prenosilaca.
[7] Nevf El-Kibalijj je sin Ka'bove žene, i on je pričao i prenosio događaje Benu Israil.
[8] Muttefekun alejhi, bilježi imam buhari pod brojem 122, i imam Muslim pod brojem 238
[9] Bilježi ovu predaju Ibn Ebi Šejbe pod brojem 154-155/13
[10] Bilježi imam Buhari pod brojevima 4215, 6928, 7103, kao i Ibn Džerir pod brojem 3/21
[11] Bilježi Ibn Sa'di u Tabekat pod brojem 467/5 sa sipravnim lancem prenosilaca.
[12] Bilježi El-Hatib u dijelu Ahalakul Er-Ravi pod brojem 1489 sa ispravnim lancem prenosilaca.
[13] Tefsir Ibn Kesir 329/5 kao i govor Šejhul Islama Ibn Tejmijje, rahmetullahi alejhi u dijelu Fetava pod brojem 185/13
What can my enemies do to me? My Paradise is in my heart, it is with me wherever I go. To imprison me is to provide me with seclusion, to send me to exile is to send me away in the path of Allah and to kill me is to make me a martyr. (Ibn Taymeeyah)
četvrtak, 25. studenoga 2010.
0 komentari