Škola Ehlu Zahir (škola uzimanja dokaza u njihovoj vanjštini)
Ko su to predstavnici Ehlu Zahir?
Ova škola se pripisuje Davudu El-Esbehaniju, živio je u Bagdadu u drugom stoljeću po hidžri. Učio je šerijatsko pravo kod Ebu Sevra učenika imama Šafije i kod Ibnu Rahevejha imamu u hadisu. Poštovao je Šafiju, uzimajući za njegove načela u objašnjavanju propisa. A zatim je izabrao sebi posebna načela, i time je postao suprotan drugim fikfskim pravnicima.
Njegova neobičnost se ogleda u sljedečem:
-Objašnjavao je propise tumačeći tekstove Kur'ana i Sunet doslovno u bukvalnom značenju.
-Nije priznavao druge izvore, osim Kur'ana Suneta i Koncenzusa, za objašnjenje propisa. Tako je negirao rad po Analogiji.
A razlog negiranja Analogije, kao osnovu u objašnjavanju propisa je :
-Tvrdnja da su svi proisi od Allaha propisani onako kako je On želio, i tako se ne ostavlja nama prostor za mjerenje ili zaključivanje.
-Tvrdnja da su svi proisi propisani bez motiva i obrazloženja, i tako se ne ostavlja nama prostor za upoređivanje druga pitanja sa već riješenim pitanjima.
Razlog koji je doveo Davuda na ovakav način obrađivanja propisa je:
-Što je vidio kod hanefija pasivnost prema izučavanju Hadisa.
-Zagrijanost za izučavanje Hadisa, ali se zadržao na bukvalnom i doslovnom značenju tekstova Kur'ana i Suneta.
Greške kod Ehlu Zahir
Spomenuo je Ibnu El-Kajim četiri osnovna razloga koji su doveli učenjake ehlu zahira do niza grešaka prilikom objašnjavanja propisa na osnovu bukvalnog tumačenja Kur'ana i Suneta:
Prvi razlog: Njihovo odbacivanje Analogije i zabranjivanje objašnjavanja propisa na osnovu poređenja sa sličnim propisima u kojima je jasno objašnjen motiv i razlog tog propisa.
Tako nisu smatrali zabranjenim svaku nečist na osnovu teksta hadisa u kojem se kaže:'' Zaista Allah i Njegov Poslanik zabranjuju vama meso magarca; jer je ono nečist'' (Sahihu Buhari). Nego su sužili nečist koja je zabranjena samo na magarečije meso koje je spomenuto u hadisu. Dok većina učenjaka smatra na osnovu ovog istog hadisa zabranjenost svake nečisti.
Smatrali su samo mačku čistom na osnovu olakšice koju su uzeli iz teksta hadisa :'' Mačke nise nečiste, jer je vama teško da se sačuvate od njihovog prolaženja kroz vaše kuće''( Sunenu En-Nesa'ii, a kaže El- Albanii : Hadis je sahih). I nisu uzimali za tu olakšicu u svemu što ima tu osobinu, da je se teško sačuvati njegovog prolaženja kroz naše kuće, nego su se zadržali samo na doslovno značenje teksta hadisa.
Smatali su samo vinom zabranjenim na osnovu hadisa :'' Zabranjuje vam se piti vino, jer ono opija''. A nisu zabranjivali ostala akkoholna pića koja opijaju, nego su se zadržali samo na doslovno značenje teksta hadisa.
Drugi razlog: Njihova ograničenost u razumjevanju tekstova, zadržavajući se samo na doslovno značenje teksta. Bez osvrtanja na razloge i upozorenja koje se došle sa tim tekstom.
Tako nisu smatrali zabranjenim vrijeđanje roditelja na osnovu kur'anskog ajet :'' Kad jedno od njih dvoje, ili oboje, kod tebe starost dožive, ne reci im ni:'' Uf'', i ne podvikuj na njih...''(prevod značenja 23 ajeta sure El-'Isra'). Oni nisu vidjeli zabranjenim ništa drugo osim što je spomenuto doslovno u ovom ajetu: riječ uf i podvikivanje. Pa nisu vidjeli da je preće da se zabran psovanje, ili uderanje roditelja od riječi uf.
Treći razlog: Uzimali su za '' Istishab'' kao osnovu prilikom objašnjavanja propisa, ako nema teksta iz Kur'ana i Suneta. A Istishab je da se učini propis koji je određen u prošlosti kao punovažan za naše sadašnjem stanju sve dok ne nađemo dokaz koji mijenja taj propis. Pa ako je nama bilo nešto dozvoljeno prije Islama, ta dozvola ostaje na snazi sve dok ne nađemo dokaz da je zabranjeno.
Međutim, ispravno je uzimati za Istishab u pitanjima u kojima smo sigurno ubijeđeni da nema dokaza da ih je propisao ili zabranio.
Četvrti razlog: Njihova ubjeđenost da ugovori i uvjeti koji jedni drugima postavljamo prilikom kupo –prodaje su zabranjeni i nemaju osnove u šeriatu, sve dok ne dođe dokaz o ispravnosti tih ugovora i uvjeta.
Međutim, osnova u kupo-prodaji i uvjetima je dozvoljenost i ispravnost, sve dok šeriat to zabrani. Ovo je stav većina učenjaka.
A donošenjem ovakvih pravila da je nešto zabranjeno znači: da je počinioc griješan. A poznato je da nije ništo haram osim ako to Allah i Negov Poslanik zabrane. Kao što nije nešto naređeno, osim što je Allah naredio . I nije od vjere, osim ono što je propisao Allah, džele šanuhu. Ovdje imamo pravilo kod ehli suneti vel džema'ati:
-Osnova je u 'ibadatima je zabrana, osim što nam je Allah naredio da radimo ili ostavimo. A osnova u međuljudskim odnosima je ispravnost i dozvola, osim ako imamo dokaz da je to zabranjeno.
Razlika između ove dvije stvari je u tome što se Allah ne obožaje osim kako je to On propisao. Jer je činjenje 'ibadet Allahu od Njegovih prava nad Svojim robovima.
A međuljudski ugovori su Allahova olakšica da je prešao preko toga pa ih nije zabranio. Zato nalazimo u Kur'anu da Allah prigovara mnogobošcima njihovo osporavanje ova dva osnovna načela. Zabranjivali su sebi što im nije Allah zabranio, A obožavali su ga na način kako im nije naredio.
Pripremio: mr. Nihad Ljakić Preuzeto sa: el-hidaje.com
What can my enemies do to me? My Paradise is in my heart, it is with me wherever I go. To imprison me is to provide me with seclusion, to send me to exile is to send me away in the path of Allah and to kill me is to make me a martyr. (Ibn Taymeeyah)
ponedjeljak, 27. prosinca 2010.
0 komentari