Žrtvovanje vuku – Mirsad Sinanović
Roman Mirsada Sinanovića sa naslovom “Žrtvovanje vuku”, jezovitijeg je sadržaja. Kako je sadržaj istinit, provjerljiv, iz netom minule (da li minule?) bosanske prošlosti, faktički tačan, s podacima koji su tu, takorekavši, nadohvat ruke, s mnogim živim akterima krvoprolića, dobro znanim s obje strane Drine, a zahvaljujući medijima i – svjetskoj javnosti, svaki literarni oblik mu je, sudeći po svemu (ne samo, recimo, po ovome romanu), veoma tijesan i nekako nedovoljan. Uistinu se ne zna koja literarna forma, od pukog fakta do pjesničke sentence, koji način kazivanja uopće odgovara tako zaumnoj neljudskoj istini kao što je klanje muslimana u fočanskom kraju 1992.-1995. godine. Pogotovo kada se zna da je skoro u dlaku ponovljeno prema scenariju Draže Mihajlovića iz 1941.-1945., samo još i mnogo gore i drastičnije (sistematska silovanja Bošnjakinja i sistemsko rušenje muslimanskih sakralnih objekata, između ostaloga).
Autor romana “Žrtvovanje vuku”, novinar Mirsad Sinanović, nije, da kažemo tako, neposredni svjedok četničkih zločina u fočanskom kraju, ali je rodom i porijeklom otuda, a kao aktivni sudionik minule agresije na Bosnu i Hercegovinu, višestruko je vezan i dobrahno upoznat sa svim detaljima, lokacijama i akcijama tog uragana zla koji je tamo harao i, kao što znamo, naravno, ne samo tamo (ovaj put su, u ovom posljednjem oružanom ataku na Bosnu, Bošnjaci bacani u stotinu, što većih što manjih, jama diljem svoje domovine, usred civilizirane Evrope, na pragu dvadeset i prvog stoljeća!), neposredni svjedok, iako i među bezbrojnim žrtvama četničke kame ima ponekad preživjelih: sjetimo se jame Čavkarice iz Drugog svjetskog rata, ili Derviša Bačvića i njegovog čudesnog, nevjerovatnog spasa sa Željeznog mosta na Drini u Foči 1942. godine, nije među nama i ne može nam opisati, prenijeti i predočiti tu nevjerovatnu bol i nepravdu kosmičkih razmjera, koja se, evo, ne drugi ili treći, nego deseti put ponavlja muslimanima u dobroj zemlji Bosni, njihovoj iskonskoj domaji, njihovoj jedinoj otadžbini.
Roman je, stoga, isklesan, uglavnom, iz dva bloka koji se međusobno smjenjuju i od kojih prvi blok predočava likove srpskog naroda, etnički, religiozno i situaciono, a drugi likove muslimana, žrtve, mitski, mitološki, sujevjerno (gledano očima Srba) – kao ovce koja se mora gotovo dobrovoljno poturiti vučijim čeljustima.
Roman je pisan jednostavno, uprošćeno, dijaloški, bez emocija, na neki način objektivno, nekako izdalje, na jedan nepristrasan način, a završen naglo, jednim potezom, kao odsječen. Osim stravičnih, nepojamnih scena srpskog zločina, u romanu se lahko, doduše kao u zamecima, prepoznaju i sve odlike sudbinskog i sudbonosnog vjekovnog multinacionalnog života bosanskog čovjeka (muslimana, katolika i pravoslavca), njegovih trauma i nada, te odluka i njihovih posljedica. Iako su svi likovi knjige upečatljiviji prema onome šta čine, nego prema onome što su psihološki i suštinski, lik majke Stojanke se, recimo, izdvaja snagom bljeska svoje srpske ostrašćenosti i osviješćenosti, a lik Hamze svojom junačkom sevdah-dobrotom, tanahnošću i usudom.
Ovaj roman kao da nije pisan, zapravo kao da je pročitan i prije nego što je napisan, a o vratu Bosne, na njenim golim prsima, visi kao prepoznatljiv pečat ispisan krvavim, zakučastim, potcrtanim i ponovljenim znakovljem.
DOWNLOAD/SPREMI:
DOWNLOAD: LINK
UPOZORENJE: KNJIGU NISAM PROVJERIO STOGA NE ODGOVARAM ZA SADRŽAJ!
What can my enemies do to me? My Paradise is in my heart, it is with me wherever I go. To imprison me is to provide me with seclusion, to send me to exile is to send me away in the path of Allah and to kill me is to make me a martyr. (Ibn Taymeeyah)
utorak, 21. prosinca 2010.
0 komentari